Архиве категорија: Psihoterapija

Balkan

Kao i uvek…jednu od najvećih životnih mudrosti sam čuo maločas od pripitog taksiste koji vredno vozi od jutros u ovom primorskom mestu gde letujem godinama…nakon što je pre mene vozio Makedonca…Hrvata…Albanca…i Crnogorca…
„Brate…ko ne voli Balkan…taj ili je glup…ili je lud…ili je zao…ili ga nije dobro iskusio…petog prosto nema…“
O kakva samo istina…
Predeli Krvi i Meda…
Lepi kao san…
I to me momentalno podseti na jednu od omiljenih recenica omiljenog mi Crnjanskog…
„Beograd je meni dao za ženu jednu od svojih najlepših devojaka i ja mu to zaboraviti ne mogu“…
O kako samo lepo…
Skoro kao Balkan…

Dok veslaš

Sećam se koliko mi je bilo fascinantno kada sam iz fiziologije čitao objašnjenje zašto ljudi ne mogu piti morsku vodu…
Jednostavno je preslana…
I iako bi prijala dok biste je pili ako ste puno ožedneli…vašim bubrezima bi trebalo skoro tri puta više slatke vode da biste svu tu so mogli izmokriti…a ako je ne biste imali odakle popiti…što se na primer dešava brodolomcima…ta voda bi bila izvučena iz vaših tkiva i ćelija…što bi dovelo do vrlo brze smrti…
Ono što mi je tek skoro palo napamet je da i svi ostali poroci funkcionišu po potpuno istom principu…
Malo prijaju…
A zatim ubijaju…
Pre ili kasnije…
Brže ili sporije…
Alkohol…droga…kocka…slatkiši…
Sve isti princip…
Klasične Ljudlovke…
A trenutno ih svuda oko nas ima kao mora oko nekog brodolomnika…
Zato je i važno shvatiti da je sve to smrtonosna zamka…
I odabrati kurs…odmeriti struje i vetar…i iz sve snage zaveslati ka nekom Pustom Ostrvu…gde obično ima pijaće vode…skupljajući usput svaku kap kišnice…ma koliko bilo teško…
Iako nije izvesno da će veslanje doneti spas…
Ne predati se i umreti dok veslaš je najhrabrija moguća stvar…
I nema svetije ljudske dužnosti od te…

Cool bakice

Kada sam pre par meseci prvi put držao predavanje „Kako ne upropastiti sebi život (već u mladosti)?“ preko ZOOM-a to je bio potpuni spektakl…
Srednjoškolci…studenti i omladina…koji su u velikom broju u njemu učestvovali…su bili vrlo ljubopitljivi i opušteni u učestvovanju…ja sam bio raspoložen kao i uvek kada razgovaram sa bistrim i duhovitim ljudima…te smo ostali skoro tri sata umesto planiranih dva…i verujem da nam je svima to jako prijalo…
U danima posle…sam dobio sigurno preko deset mailova u kojima se ljudi (i roditelji im) zahvaljuju na divnoj radionici…i kažu da ih je ista naterala da na neki drugi način sagledaju sve izazove mladosti…
Međutim…
Jedan mail mi se urezao…
U njemu se javila ljutita baka…koja je svojoj unuci od 20 godina uplatila radionicu…koju je potom zajedno slušala sa njom…i koja ju je veoma razočarala…
Naime…baki je zasmetalo što sam previše pričao o seksu…smatra da je to bezobrazno…i da nije ona platila unuci da joj neko tupi o seksu…već se nadala da ću je nešto konstruktivno naučiti…a ne nešto što njoj još nije potrebno…
Ja sam…kao neko ko je navikao da ga Bakice obožavaju 😀…bio pravo da vam kažem zaprepašćen i preneražen…jer sam brat bratu na predavanju od skoro tri sata maksimum pričao o seksu 45 sekundi do minut ipo…u delu gde pričam o tome koliko je bitno naći sebi nekog svog…i kako je važno da nam taj neko bude kompatibilan…između ostalog i po pitanju seksa…jer je on zaista važan i za mentalno zdravlje i za sve ostalo. 
Tako da sam izvukao pouku…
Na ovom predstojećem predavanju 12. Septembra ću pričati makar pola sata o seksu…😀
Jer je siguran način da nešto bude interesantno i korisno omladini to da je tako nešto too much za matore…
Tako da praštajte drage bakice…
Ali to je veoma bitna tema…
Medijana gubljenja nevinosti u Beogradu je 16 godina…
Neželjene trudnoće su najčešče u periodu do 25 godine…
I dalje ne znam da li postoji teža odluka od one da li abortirati ili zadržati dete…a pogotivo ako tu odluku donosiš krhk i neiskusan…
Najčešća kontracepcija kod nas je i dalje „izvadi ga molim te na vreme“…
Hpv infekcije…sida i hepatitis c…i ostale seksualno prenosive bolesti…će nas desetkovati…
Urezalo mi se na specijalizaciji kada su mi dve koleginice rekle da nikada nisu bile na ginekološkom pregledu jer ih je sramota da im neko vidi onu stvar…da Bog sačuva…
A s druge strane jedan od najčešćih žaljenja mojih sredovečnih klijenata i klijentkinja je to što se nisu zabavili i proveli i nauživali…kada je tome bilo vreme…pa sad mogu samo da kukaju u nekim godinama sa sto obaveza…ili kao što reče moja klijentkinja prve seanse nakon što je ušla u menopauzu…“e moja doktore…prođe život…a dva penisa sam videla za svoga vakta…jedan od njih i nije bio nešto“…😀
Tako da draga omladino dobrodošli…
Uostalom…
Da svi mislimo isto…
Gde bi išao ovaj svet…
Važno je da se složimo da se ne slažemo i da svako nastavi dalje svojim putem…
Uz puno uvažavanje…
Barem deset najvažnijih životnih postulata sam naučio od moje Baka Stanke…
No o seksu sam se morao raspitati na drugim mestima…
Mada ko zna…
Možda jednostavno nismo o tome stigli pričati…
Ali je nekako uvek saosećajno znala da mi ostavi njen stančić u kome smo cimerski živeli tokom mog studiranja…(u koga me je primila kao prestolonaslednika i najrođenijeg…i u koji sam ušao sa 80kg kao bruocoš a izašao sa 110 kg kao svršeni doktor…jer kako jedinac bez krempite da uči…neće mu mozak dobro raditi😀)…i da se izgubi na vikend…kad god bi shvatila da imam devojku…
Jer znate već onu najveću studentsku muku…imaš s kim…imaš s čim…a nemaš gde…
I uvek ću se diviti cool bakicama…
I daću sve od sebe da jednom i ja budem takva…
Ionako pod stare dane nije neka velika razlika jesi li deda ili baba…😀
Ubeđen sam da omladini svi želimo isto…
Samo su nam Putevi Ljubavi i Podrške drugačiji…
Pa srećno nam svima bilo…

Ostavljanje

Dopalo mi se kada mi je jedna moja divna drugarica skoro rekla da je ostavila momka onog momenta kada je shvatila da joj on više nije plus jedan…već da sve više postaje minus jedan…to jest neko uz koga život više nije lepši…lakši…zabavniji…nasmejaniji…smisleniji i manje strašniji…već obratno…
A onda je dodala nešto još moćnije…“ja se njemu više ne diiivim i ne raduje mi se duuuša više pri pomisli da sa njim krenem u neku novu avantuuuru“…što još lepše zvuči sa tim milozvučnim crnogorskim akcentom…i kad joj vidite te bistre i nasmešene oči…
Čoveče…
U moru užasa koje svake nedelje slušam na psihoterapiji dok pokušavam da ohrabrim moje zlostavljane pacijente i pacijentkinje da spašavaju kako znaju i umeju svoju živu glavu od budala koje su zavoleli…
Razmišljam…
Kako je to samo lep razlog za ostavljanje…
Kakva je to samo lekcija…
Uvek me je fasciniralo kako ljudi različito gledaju na život…i kako sebi postavljaju lestvice koje žele preskočiti kako bi bili srećni i zadovoljni na sasvim različitim visinama…
Neki prenisko…
Neki previsoko…
A neki baš taman…
U ljubavi bi to uvek trebalo da bude sasvim jasno…i jednostavno…
Sa muškarcem (ženom) treba da ti bude dobro (bolje)…
Da ti bude loše (gore) to možeš i sam sebi da obezbediš…
Zato su nam bistrooki ljudi i važni…
Ka’ Svetionici…
Moramo se po nečemu ravnat’…

Hrabri

Ne postoji važnija mentalna akrobatika koju svako od nas treba odraditi od one da razmišljanje kako je danas samo još jedan dan više promenimo u nešto mnogo istinitije…a to je dramatična spoznaja da je danas u stvari samo još jedan dan manje…
Baš zato je i svaki dan važan…
Baš zato je i dragocen…
Baš zato ga i treba proživeti punim plućima…
Često razgovaram na psihoterapiji sa ljudima kojima su dani jasno medicinski odbrojani…
I svi oni su veoma svesni gore pomenute istine o vrednosti svakog pojedinačnog dana…
Ma šta dana…svakog sata ili minuta…
Međutim…
Svi smo po tom pitanju manje ili više kolege…
Sve umiremo brže ili sporije…
Pre ili kasnije…
I to je jednostavno tako…
Najmudriji među nama će u međuvremenu vala i proživeti…
Ne postoji važniji ljudski poduhvat od tog…
Uvek sam na letovanjima kao dete poslednjeg dana ostajao u Moru sve dok se sasvim ne smežuram…kako bih što više uživao…i kako bih se što duže radovao tom lepom osećaju…
Kako naivno…i početnički…
Sad shvatam da je to trebalo raditi od prvog dana letovanja…
No dobro…
Možda mogu slično pravilo primeniti i na celokupno življenje…
A vi mi se slobodno pridružite…
Uostalom…
Dobro proživljen život je ne samo najbolji lek za prolaznost…
I jedini pravi protivotrov strahu od smrti…
Več njega u svojoj biografiji imaju sve one Dobre Komšije…i ljudi na koje kada naletite od tog trena će vam taj dan biti lepši i lakši…
Pa što se ne bismo svi zajedno malo potrudili da ulepšamo naš Komšiluk…
Ako smo kolege po smrtnosti…
Onda smo vala i Komšije…ma gde bili nastanjeni…
A Komšije treba da se pomažu…
I da se oslanjaju jedni na druge…
Iako ne možemo pobediti u toj večitoj borbi osuđenoj na propast makar možemo…“na čelične vojske sa drvenim mačem“…(Lj.Simović)
Ne pada mi napamet ništa hrabrije od tog…
A šta je smrt ikada mogla Hrabrima…



Na duge staze

Ako se nečemu divim to su onda muškarci koji su uspeli da zauzdaju svoju napaljenost i žene koje su uspele sebi da obezbede svoje parče hleba…
Kao i svakom muškarcu i ženi koji su uspeli da navežbaju fokusiranost na dugoročni hedonizam umesto kratkoročnog…
I da osveste da je disciplina najuzvišeniji oblik ljubavi prema sebi…
A upornost…neodustajanje…i sklonost ka stalnoj kreativnosti u rešavanju problema…najbolji kontigent osobina koje neko može imati…
Od takvih…
Retko ko više kontroliše svoju sudbinu…
Retko ko može više da bira…
Retko ko manje mora da mora…
A kad je tako…
Onda je tu i sreća odmah iza ćoška…
I nisam baš siguran da ona uvek prati hrabre…
Ali zato Mudre…na duge staze…maltene uvek…


Glad

Jako volim jezgrovite mudrosti…
A pogotovo one narodske…kafanske…ili one koje ćete čuti u taksiju…
Pa evo nekih koje sam pokupio u avgustu…
Moda je prevara…zgodnim ljudima sve lepo stoji…
Kada biste i vi upravo gledali ovaj zaljubljeni par od dvadesetak godina…u teksas šorčićima…belim majicama…i papučama…koji se u Svetogorskoj ulici upravo cmače i grli iz sve snage nakon što mu se ona zatrčala u naručje po izlasku iz trole…sa sve kovrdžama…a on je ščepao sa onim mišicama koje imaju mladići u punoj snazi…u ovaj sunčani dan…shvatili biste da nema nikoga na ovome svetu lepšeg… elengantnijeg…i bolje obučenog od njih dvoje…
Industrija sexy veša još veća…
On ne poćeva želju tamo gde je nema…niti je uopšte i potreban tamo gde je ima i previše…
Uostalom…
Zar nije svrha svakog sexy veša da se ipak nekako skloni u drugi plan…ili još bolje i sasvim odstrani iz jednačine…
Neće se leba najesti pamučne gaće što ih ovo dvoje verovatno nose…večeras kada ostanu negde konačno sami…u nekoj malenoj studentskoj sobičici…sa preglasnim i prehaotičnim svetom sasvim utišanim…i nebitnim…oko Njih…
I na kraju možda i najveća…
„Glad je najbolji začin jelu“…(Servantes)
Pašteta…’leb i jabuka su michelin star delikates kada jako ogladnimo…
A najsofisticiranija đakonija u najskupljem restoranu baš ništa posebno kada smo siti…
Prava muka sa ljudskim rodom je što ova Servantesova ne važi samo za hranu…
Već i za sve ostalo…
To je pravo prokletstvo Homo Sapiensa…
Ali ujedno i jedna od njegovih najlepših karakteristika…
Da i kada ima malo može biti srećniji od onih koji svega imaju previše…
Jednostavno mu se Aparat za Radost bolje kalibriše…
A Čovek koji zna da se raduje i da bude zahvalan uvek ima i čemu…
Ne znam kako da došapnem kao neki Starac Fočo od stotinu ljeta…ovo dvoje zacopanih da se nikako ne razdvajaju danima…da naruče picu kako ne bi morali da izlaze iz stana…da obustave spavanje kako ne bi gubili vreme…i da zaborave na sve glupe obaveze sa fakulteta jer će se sve već nekako stići…a nikad više neće biti ovako lepo…kao što im je danas…i da je ta Čarolija Zaljubljenosti najlepša baš na početku…
Kad je sve improvizacija…
Otkrivanje novih dimenzija…
Ekspedicija u nepoznato…
I prava Avantura…
Komfor i ostarene želje to samo kvare…
A pogotovo ona prokletinja vreme…kao što je to verovatno i jasno jako dobro obučenom ali dežmekastom sredovečnom paru…koji upravo izlazi poptuno neimpresioniran iz obližnjeg skupog restorana nakon uparivanja hrane i vina…jer je mnogo bolje bilo prošli put na Korčuli…i seda u svoju besnu limuzinu…kako bi se odvezao u svoju raskošnu kuću u pedgrađu…i zahrkao sa sve markiranim gaćama na njima…naravno svako u svojoj sobi…nakon što je svako od njih popio svoju omiljenu kombinaciju lekova protiv gorušice i nesanice…
Kakav divan apsurd…
Kakva Supermoć…
Sve je ništa…
I ništa je u stvari sve…
Kakvo je ovaj život samo divno Igralište…
Kakvo divno Platno za Slikanje…
Kakva divna prilika za stvaralaštvo…
Pa srećno nam svima bilo na našim ličnim stvaralačkim poduhvatima…
I veliko hvala ovim mladim Manekenima…
Odavno bolju reviju ne pogledah…

Vitki meda

Da mi neko ponudi da biram između milion dolara u kešu ili tapije da ću biti vitalni dekica od osamdeset godina koji će se igrati sa svojim unucima…za mene je to veoma laka odluka…naravno da bih odobrao varijantu vitalnosti i zdravlja u starosti…
Međutim…
Da mi neko ponudi da mi pokloni milion dolara u kešu ali da više nikada ne mogu sa svojim prijateljima i porodicom sedeti za nekim velikim stolom uz neko More…u sunčani dan…i jesti sve redom…pršutice…sireve…predjela (sva koja imaju)…glavna jela…čapkati od ljudi koje volim sa manjim želucima…(by the way…uvek treba imati žensko društvo za stolom…između ostalog i zbog tog…što obično ne pojedu sve iz svojih tanjira… 😀osim naravno…one „nepodnošljive“ kategorije koja nikad ništa neće da naruči…a onda vam omlati pola porcije…sve uz osmeh i zapričavanje…i izvlačenje na lepe oči…šarm i simpatičnost…što me posebno nervira…jer se uvek nekako na to izvuku…😀)…pa se onda lepo zasladiti…(opet sa svime što imaju)…sa posebnim osvrtom na sledolede…i potom preći na neko raskošno vino…smejati se…i pevati…i plesati…slušati muziku…zafrkavati se…i nekako baš uživati…onako za svoju dušu…ja bih to glat odbio…
Jer kako da vam kažem…šta će mi milion dolara…ako ovo sve pomenuto ne mogu više da radim…
Na šta da ih potrošim?
I u tome i jeste glavni problem…
Moje dve ogromne hedonističke želje su u jasnoj koliziji…
Ne može oba…
Makar ne stalno i onoliko koliko bih ja želeo…
Kad ste uostalom videli debelog dekicu?
To jednostavno ne postoji…
I nažalost…iako me to neopisivo nervira i boli…postoji jasna medicinska formula kojom možemo izračunati koliko ćemo živeti u odnosu na obim struka i telesnu težinu…
Baš mi je malo ovih mojih predviđenih šedsesetak…u najboljem slučaju…sa ovih mojih 120 kila…
I naravno da ništa ne mora da znači…
U pojedinačnom slučaju…i izuzeci su mogući…ali nikad ne bih porodicu poveo na put sa ćelavim gumama…neproverenim kočnicama…i jurcao kao nenormalan…jer je i tu verovatnoća vrlo jasna na duge staze šta će nas zadesiti…iako ponekad i možemo preteći…
Ali na velikim brojevima medicina je vrlo egzaktna…i verovatnoće su vrlo izvesne…i surove…
I šta je onda rešenje?
Naći idealni ekvilibrijum koji će nam dati obe stvari…
Savršenu poziciju u kojoj dobijamo najveću moguću radost…najduže moguće vreme po najmanjoj mogućoj ceni odricanja…
Stari dobri Pareto princip…
80/20 posto…
80% zdrave…umerene… dobre… kvalitetne…nutritivno vredne hrane i dobrih navika u ishrani…
I 20 % radosti za nepca…koje uvek nose puno kalorija…i preteću gojaznost ako se navadimo i ne obročimo…ali i široke osmehe…puno srce…dušu na mestu…i one čarobne dane…
U tome je tajna…
I jedini način…
Da kao vitalni dekica sedim za nekim ogromnim stolom…sa buljukom unučića…sit…i namiren…vinut vinom u uživanje i neku lakoću postojanja…nasmešen…zadovoljan i srećan…
A nadam se da ćete i vi biti tu pored…isto tako nasmešeni…
Sa vašim tačno odmerenim ekvilibrijumima…čije je lično određivanje jedno od najvećih ljudskih prava…jer poštujem i ono bolje jedan dan kao lav…nego sto godina kao miš…
Ali osamdeset kao neki Vitki Meda…
Gde da potpišem?


Život i mi

Jako volim one Đoletove stihove „samo bol je u životu siguran…sreću nosi neki poštar jako spor“…
I sve što sam stariji…i što se više bavim psihoterapijom…to i više shvatam koliko su ti stihovi nažalost istiniti…
Ali postoji nešto u šta verujem još više…
A to je da baš zbog toga i mi sa naše strane treba da se borimo iz sve snage za svaki Srećan Dan…
Šta dan…
Za svaki minut Radosti…
Da ih stvaramo…
Da ih uočavamo…
Da ih pravimo od štapa i kanapa…
I da im se jako radujemo kada konačno naiđu…
Čvrsto verujem da se samo tako može uspostaviti neka ravnoteža…
Čvrsto verujem da se samo tako nekako i može pregurati…
Čvrsto verujem da je u tome tajna najlepših osmeha…
I da baš tim putem redovno prolaze ljudi koje prepoznajemo po lepoti i širini njihove Duše…
Pa nek pobedi najbolji…
Život je opasan takmac…
Ali nismo vala ni mi za bacanje…
Ma kakvi…
Naprotiv…

Profesorka od 25

Jedna od zaista dobrih stvari koja se sada dešava je što sto najboljih studenata medicine onog trena kada završi fakultet momentalno dobija posao za stalno…i bira specijalizaciju i kliniku na kojoj želi da radi…
I tako je pre nekog vremena kod moje kume na kliniku došla prepametna…prešarmantna devojka od 25 godina…koja je završila medicinu u roku sa maltene svim desetkama…bez ikakve protekcije…što se kaže na srce…
Kako volim tu mladost…
I tu pretalentovanu decu…
I koliko su oni samo drugačiji od nas…
I neuporedivo sposobniji…
Uglavnom…
Dete je provelo mesec i po dana na klinici i dalo otkaz… 😀
I pošto ju je moja kuma jako zavolela…i nekako su se brzo zbližile kao da su sestre…i stalno je pričala na sav glas…“konačno i neko normalan da se zaposli kod nas“…sele su na kafu posle posla kako bi joj dete objasnilo svoju odluku…
Njen odgovor sada uvek prepričavam na predavanjima kada pričam o razlikama između generacija…a pogotovo o tome koliko je drugačija generacija Zed…
Dete je sa sve raskošnim osmehom i kovrdžama i onim slatkim štreberskim cvikerima koje još više povećavaju te prepametne oči…uz srk kafe na cevčicu reklo jednu vrlo veliku mudrost…“pa lako mi je bilo da donesem odluku da dam otkaz…dovoljno mi je bilo mesec i po dana da shvatim…da ovoliko težak i odgovoran posao…u ovakvom zmijarniku od kolektiva…u ovako lošim uslovima…sa ovoliko nepoštovanja i od pacijenata…i od njihovih rodbina…i od kolega…a pogotovo od strane uprave i državnih organa…ovoliko vremena nedeljno…za ove pare…samo BUDALA može da radi“…i dodala…“odoh na kruzer na Karibe…prijavila sam se da tamo budem lekar u hitnoj pomoći…i malo ću bockati bakice hijaluronom i botoksom…odoh da proputujem svet…imam samo 25 godina…znam jezik i pametna sam…snaći ću se…i vratiti se za deset godina…pa ću tad sama sebi platiti specijalizaciju…koju tada budem želela…pa ću videti tada gde će mi biti dobro da radim…jedan je život draga koleginice…“ 😀
Bože…koliko ih obožavam…
I koliko su oni samo hrabriji i sposobniji od nas…
I kako će nam lepo urediti društvo…
Jer će njihovo odbijanje da trpe pokrenuti niz događaja koji će na kraju omogućiti svima nama da ne trpimo…
Iz nekog razloga se godinama već najviše družim sa rumunskim kolegama po evropskim kongresima…ista je to duša i smisao za humor…i simpatično mi je kako su pre deset godina svi oni radili po Minhenima…Kopenhagenima…i Ženevama…a sada me svi zovu u goste u Bukurešt da vidim kako im dobro ide od kad su se vratili kući…i kako je sada mnogo bolja situacija u državi…i kod njih lično…kako se talenat i kvalitet konačno isplaćuju i kako sada mogu konačno kod rođene kuće da rade ono za šta su se školovali…i da pomažu ljudima…bez da im deca budu gladna i ugrožena svim i svačim oko njih…
I svaka im čast…
I samo napred…
Držim palčeve iz sve snage…
Kad samo pomislim koliko su se moje generacije zlopatile…i kako smo se kao neke ovčice gurajući se međusobno i jureći zauzimali neuslovne i jako suženo ograđene brloge koje su nam namenjivali…umesto da razmišljamo o tome kako da te ograde oko nas jednostavno srušimo…stvarno smo bre idioti…
Zato smo tako i prošli…
Jer najlakše se uvek maltretira onaj koji na to pristaje…
Onaj koji ćuti i trpi…i čeka da prođe…
Onaj koji nema druge opcije…
I onaj ko je nedovoljno sposoban i hrabar da ih sam sebi stvori…
No dobro…
Imamo od koga sada da učimo…
I na koga da se ugledamo…
Hvala draga mlada koleginice…
Za sjajnu edukaciju…
U stvari…
Hvala Gostujuća Profesorice od 25 godina…
I mirno vam More…
Pa se vidimo…
Jedva čekam da nam se imate zbog čega vratiti…