Архиве категорија: Psihoterapija

Odbijanje

Jako mi se dopalo kako je Jedan Moj Prijatelj bio odbijen na jednoj skorašnjoj konferenciji…
On je…kako to da najkraće opišem…“Smrt za Žene“…zgodan je… duhovit… preinteligentan… moćan…ostvaren…nestašan i zna sa njima…baš onako kako one to zaista i vole…a ne onako kako bi to na nekom zvaničnom istraživanju tvrdile da preferiraju…
I tako je i na ovoj konferenciji pikirao najdražesniju čim ju je ugledao…i onda se kao Kobac ustremio na nju…čim mu se ukazala prilika…
I potom kao neka Boa Constrictor je ščepao…i opčinjavao i milozvučno približavao sebi…sve dok pred kraj terevenke samo nisu šmugnuli negde ka škuribandama hotela u kome smo odseli…
Ja sam to slučajno primetio…i bilo mi je milo…i jedva sam dočekao da ga za doručkom pitam ono iskonsko muško „kako je bilo?“…
No odgovor me je iznenadio…
Ali mi se jako dopao…
„Bilo je prelepo…neopisivo je zgodna…i mirišljava i slatko smo se ismejali…pa smo se malo ljubili i milovali…a onda mi je ona rekla nešto što me je isprva jako iznerviralo…onako neslućeno napaljenog…a potom sam shvatio kako je nekako lepo…i duboko i zrelo“…
Naime…Dražesna mu je iz njegovog krila…lepa kao san…rekla sledeće reči…“Hej dečače…divan si…ti si sve što ja volim na muškarcima…(Ovaj Moj šeret naravno nije propustio da pita „a reci mi od kad se ložiš na najbolje frajere“😉)…i jako te želim…iz dubine pupka…umirem od požude…ali ne mogu sad ovde i sada…meni je seks mnogo važan…i jako sam senzualna…i sjajna u njemu…(Ovaj Moj je naravno prokomentarisao „znao sam to od kada sam video kako skidaš bade mantil u spa“😀)…ali ne mogu…vezaću se…i zaljubiti…a onda ću posle dugo patiti za malo večarašnje radosti…a ti svakako nećeš i ne možeš ništa ozbiljno…što je svakako tvoje pravo…ali poštuj i moje…dugo sam radila na svojoj psihoterapiji…da naučim da sačuvam sebe…i da uvek izaberem ono što mi je dugoročno bolǰe…baš sam ponosna na sebe“…
Ovaj Moj je još malo pokušavao…a onda je džentlmenski odustao…jer ta reč džentl men u sebi ipak sadrži nežnost kao priotitet…i onda su tako napaljeni i pijani omlatili neke gumene bombone i čokoladice iz mini bara…vrišteći od smeha…što je svakako i druga najveća radost u pomenutim okolnostima…😀
A meni je bilo milo…
I zbog Dražesne…
Jer jako cenim prosvećene…osvešćene i emancipovane žene…koje znaju sta žele…i koliko vrede…a pogotovo one toliko mudre da su išle na psihoterapiju…na kojoj su okrpile svoje ahilove pete…i shvatile šta im zaista prija i šta ih zaista raduje…i da ispoštovati najpre sebe…je ipak najznačajniji i najnormalniji deo mentalnog zdravlja…
A i zbog Ovog Mog…koji je mogao to da shvati i razume…iako ju je želeo do neba…i citiram „odavno nije bio toliko uzbuđen“…ali koji se držao onog starog džentlmenskog pravila…u seksu je sve dozvoljeno oko čega se dve odrasle i samosvesne osobe dogovore…i što će im OBOMA prijati…i OBOMA učiniti dobro…
I ponosan sam vrlo na njega što je uspeo da razazna koje žensko ne je zaista pravo Ne…i da shvati da je drugi najznačajniji deo mentalnog zdravlja…biti empatičan…saosećajan…i nežan prema drugom…i uvažiti i njegove potrebe i želje…i nikada nikome ne naneti zlo…
Čak smo i svi zajedno posle pili kafu…
I smejali se kako se Ovaj Moj okliznuo u kupatilu onako luckast i smotan…i za malo stradao u hotelskoj sobi na konferenciji…pijan…napaljen na max i nasmejan…nakon čega svakako na njegovom pomenu ne bismo mogli reći da je otišao na neko bolje mesto…😁
A ja sam opet naučio mnogo…
Uostalom odavno znam…
Sigurno je da ima sjajnih psihoterapijskih Udžbenika…
No od života samog…
I pametnih i širokih ljudi…sa kojima sedite…razgovarate…pijuckate i šalite se…i dalje nema bolje Katedre…

Drugarstvo

Jako volim konferencije…
Oduvek…
Volim taj osećaj izopštenosti od realnog života…
Sve te susrete…energiju…i punjenje baterija…
Svakako da se na njima može čuti nešto jako pametno…naučiti nešto novo što je spektakularna nauka upravo uspela da nam priredi…i nekako poravnati u znanju sa svetom…i sa onim najboljem u njemu…
No…
Krvlju ću braniti ideju da konferencije nisu samo za to…
I da sve…pre ili kasnije…ipak završi u knjigama i stručnim časopisima…pa ko želi…moći će natenane da prouči i zapamti…
Konferencije su za to da se na njima nađe Neko Svoj…
Neko koga ćete lako moći da predstavite sa onim tako lepim epitetom…on je 100 % Naš Čovek…ili onim divnim…on mi je kao Brat…bukvalno kao da nas je ista majka rodila…
Konferencije su da se sedi za velikim stolovima…da se ispijaju kafe danju…rakije predveče…i vino noću…
Da se šali…
Da se zafrkava…
Da se glupira kao na nekoj maturskoj ekskurziji…
Da se neprestano smeje…
Da se napravi onaj neopisivo smešni vrtlog internih šala…i doskočica…kad se više ni ne zna ko koga podjebava…i kada vam je čak iako ste vi na tapetu…sve to neopisivo smešno…
Konferencije su za to da se jede zajedno…
Da se deli…da se dodaju slanici…i da neko ode za kolače za sve…
Da se nipošto ne drži dijeta…
Da se noću pleše…i peva na sav glas…
Da se glupira…
Da se možda i pronađe neko za sebe i da se onda negde krišom ljubi satima…
Konferencije su za to da se ne spava…jer je gre’ota propustiti i jednu jedinu šalu…ili provod…
Konferecnije su za Aftere…
Za improvizovanu muziku sa telefona i blutut zvučnike…
Za otkrivanje novih muzičkih talenata…
I za Aftere od Aftera…koji spontano prelaze u doručke…
Konferencije su ustvari suštinski za Prijateljstvo…za Drugovanje…za Povezivanje…za Radost…i za Smeh…
I svakako da je nauka važna…
Ali ona nije najvažnija stvar na svetu…
Naći sebi Nekog Svog…
Neku Srodnu Dušu…
Neke Oči koje slično gledaju…
Neke Raskošne Intelekte koji se kapiraju u milisekundi…i isto vide svet…
Neka Slična Srca koje ubrzavaju isti povodi…
I Obraze sa Smejalicama koji se lako sinhronizuju je u stvari neuporedivo važnije…
Ovo su Moji Ljudi…
Jako ih volim…
Razdvojiše nas u porodilištu…
Ali smo se ipak našli negde usput…
Pogađate…
Upravo na konferencijama…
I od tada smo nerazdvojni…
I godišnje kalendare sinhronizujemo po tome gde ćemo se sledeće družiti…
Za gostovanje po konferencijama…stand up tačkama…korporativnim proslavama i devojačkim večerima…pišite na mail…
Vrlo smo povoljni…
Osim možda u prehrambeno/kafanskom odeljku konferencija… 😉
No dobro…
Nije u šoldima sve…
A i u poverenju…
Imamo stalno otvoren konurs za nove Duše…
Ko je ikad rekao da nema više mesto u Duši za nove Prijatelje…
Ne brinite…
Zgusnućemo se…
U prostranim Dušama… 😉

Jezdenje

Priča mi drug koji je skoro dobio Sinčića kako je tek od kada njega vozi shvatio da u stvari zaista i treba voziti po ograničenjima…
Ni kilometar brže…
Kaže tako se najviše vidi…muzika se bolje sluša…blago koje vozi je najbezbednije…a i gde bi njih dvojica uopšte i žurili…
Kad već sve imaju…
Ne može se vreme bolje potrošiti…
No da zajedno jezde u nekom svom laganom ritmu…
Guštajući međusobnu ljubav…
I slaveći radost i lepotu življenja…
Dok uživaju u danima koji su jednostavno bolji od drugih…

Nije više anksiozan

U moru komičnih situacija iz moje prakse jako volim onu kada me je moj dobri prijatelj zamolio da primim nekog njegovog drugara koji je malčice posustao u životu…i kome je jako porasla anksioznost u poslednje vreme…toliko da je čak počeo da ima i panične napade…
Ja sam ga naravno primio preko reda…i to je bila jedna od onih ekspresnih psihoterapija kakve obično i budu sa pametnim ljudima koji i nisu nešto preterano bolesni…već više zaglavljeni…u nekim životnim izborima…bolje rečeno živim peskovima…
Uglavnom nekoliko meseci nakon završetka te psihoterapije sam sreo mog prijatelja koji mi je…uz taj prepoznatljivi šeretski osmeh…samo rekao kako sam neviđeni stručnjak i pregalac u borbi za mentalno zdravlje…i kako zaista treba da mi se oda počast i kaže svaka čast…jer „eno ga njegov drug se posle psihoterapije razveo…dao otkaz u korporaciji…svako veče pijan po gradu do zore sa novom ženom…dužan k’o Grčka…sav ispijen…ne zna gde udara“…
Ja sam mogao samo reći u svoju…ali i u odbranu struke koju mnogo volim…“ali nije više anksiozan“… 😀
I tako smo se slatko ismejali…
Pogotovo kada smo zaključili „da ga već dugo nije video tako srećnog i nekako zadovoljnog svojim životom“…
Mada doduše…
U svakoj šali pomalo i istine…
Neke anskioznosti i panični napadi su obični egzistencijalistički vakumi…
Ništa strašno…
Samo krik duše i tela „da ovako kako smo odlučili da živimo više ne može“…
Zato su ponekad ti problemi i tako lako rešivi…
Čim naši pacijenti odluče da toj Duši nađu ugodno mesto na ovom svetu…
Onako baš po njihovoj meri…
Pa makar to mesto malčice i štrčalo…nama ostalima uobičajno nesrećnima…
Duša će znati da joj je dobro…
A od toga veći Lek još dugo nećemo izmisliti…

Stenice

„Mnogo se ti sekiraš za nekoga ko je već pretekao barem nekoliko problema koje bi i stenu slomili…i našao način da ih nekako reši i ostane na nogama…nasmešen…neogorčen i nezaključan za sve ono lepo i bitno na ovom svetu“…sam onako uzgred telefonom pre neki mesec rekao mojoj drugarici po čijem bi se životu opušteno mogla skicirati ona stara „ko je kleo nije dangubio“…
I pre neki dan kad smo se čuli…kada je ovogodišnja Bura prošla…samo mi je rekla kako je o tim rečima stalno razmišljala…i kako su joj nekeko davale snagu kad joj je bilo preteško…i da uprkos tome što me zna kao potpunog Blesana…da ne poveruješ…izgleda ipak nešto i znam od te moje „psihologije“… 🙂
A meni je bilo milo…
Nikome se više ne divim…
No dobro upakovanim Stenama…
Bistrookim i nasmešenim…
Koje nikad ne zaboravljaju onu staru „da nije ni bitno šta te napada već koju Svetinju braniš“…
I i dalje se pitam čime smo je zaslužili…
Jer Mustre su važne…
Pogotovo u periodu života kada su Snaga i Hrabrost najvažniji…
A i malo je glupavo ne radovati se životu i kukati…
Kad se već možemo po njoj ravanati…
Hvala Malena…
Hvala Stenice..
(Hahahahaha…mislio sam kao deminutiv od stene…ne kao po insektima…mada i to treba razmotriti…s obzirom…koliko nam je već dugo pod kožom…sasvim neizlečivo…🙂)

Jadranska magistrala

Jako volim Jadransku magistralu…
Pošto ronim…često tuda prolazim…
Najčešće na potezu od Budve do Splita…
Fascinantan mi je taj put jer sam neporavljivi zaljubljenik u Jadran…najlepše more na svetu…koji je bio toliko ljubazan da na ovim našim obalama bude maltene sve vreme okrenut ka zapadu…kako bi nakon svog ugođaja danju…predveče imali i te čarobne zalaske…
Volim vožnju uz more…spuštene prozore…vetar u kosi…dobro ovo malo što je ostalo 😀…i sve te mirise i prizore…i večito odvrnutu muziku do daske…
Nekako nikad tu nisam prolazio a da nisam bio srećan…uzbuđen i radostan…što je i privilegija svih nas kojima je boravak uz more kuriozitet…a ne svakodnevica…jer ona divna izreka da je glad najbolji začin jelu…važi i za to…kao i za sve ostalo što se može poželiti…
Tim putem se lepo vozi…no ja tu nekako uvek žurim…na trajekt…ili da bih što više vremena imao na plaži…u moru ili pod njim…
A razlog zašto sve ovo pišem sada…je što sam juče prolazeći tuda ponovo nekoliko puta naišao na Najsrećnije Ljude u Kosmosu…kako u svom ritmu jezde…
Svako ko tu vozi…zna da se tim putem ide relativno brzo…sve dok sporadično ne naletite upravo na njih…
Raspadnuti kombi…sklepano improvizivano zbudženi kamper od 30 ili 40 godina starosti…preuređen na sve moguće načine u vozeću kamp kućicu…bicikle nazad…kajaci…sup daska…vesla…stolilce i stolovi na krovu…i hiljadu i jedna nalepnica na vratima vozača sa svih čarobnih mesta koje su obišli…koji jezdi u svom ritmu…
Oni nikad ne žure…
Što zbog stanja i pretovarenosti tih kombija…
Što zbog toga što na jedan način vozimo mi koji smo na moru nedelju ili dve godišnje a na sasvim drugi način oni koji tu dolaze na tri ili četiri meseca leti…
Što bi zaboga žurili…
To je manir samo nas ludih i ajde da tako umilno kažem…ne baš bistrih…
Često je za volanom neka Mama…draga i nasmešena…koja đuskajući i pevajući nešto na sav glas…malenim šakama vozi te grdosije…najčešče gledajući kroz volan…pretpostavljam menjajući Tatu…koji je prethodnu noć vozio iz neke Varšave…Minhena…Budimpešte…ili Novog Sada…
Obično se na suvozačevom sedištu ludira neko kovrdžavo dete…svo zamusavljeno od lubenice ili tako nečega…uvek bez majice…uvek sa šeširom…
Ma koliko ih dobrim kolima preticali…
Ma koliko bili uspešni…bogati…slavni i bitni…
Niko nije u boljoj životnoj poziciji…
Niti u boljem prevoznom sredstvu…
Jer nema važnije stvari niti dragocenije vrednosti na ovom svetu od Vremena…
I mogućnosti da ono što najviše voliš…sa onim koga najviše voliš…radiš najduže i najsporije moguće…
A znate već i onu divnu Mome Kapora da se čudi ljudima koji prodaju vino…jer šta će bolje kupiti za taj novac…😀
Slično je i sa ovim Srećnicima…
Nema tog unapređenja… titule… pozicije…slave ili novca kojim ih možete prevariti…
I namamiti ih da od ovoga odustanu…
Jer oni već žive najbolji mogući život…
Hvala za podsećanje…
I srećni vam puti…
Pa možda jednom budemo komšije…
Čitavo Leto…
Lepo bismo se mi slagali…

Bubašvabice

Uvek me je fascinirala ona priča da ako bi negde pala atomska bomba u tom predelu bi samo Bubašvabe preživele…
Ono što me još više fascinira su moji klijenti i pacijenti sa Bubašvaba Mentality-ijem…koji iz svojih ličnih nuklearnih katastrofa…ponekad i serijskih…nekako iznova i iznova izlaze…
Nikome se više ne divim…
I ako se pitate zašto većina psihoterapeuta obožava svoj posao…to je onda upravo zbog toga…što su ta energija…hrabrost…prkos i ponos prosto zarazni…
Iako su kod nas Kiše uporne i duge…nigde nećete naći raskošnije Duge…
Pa svi malo po malo postajemo neuništive Bubašvabice…
Jer…
Kako ja da se predam kad su Ovi Moji stoput gore prebrodili…nekako pretekli…i nastavili dalje ka onome što im je najvažnije…
Hvala za to…
Ponekad se pitam ko je tu zaista stručnjak iz oblasti mentalnog zdravlja…
I ko tu koga zaista leči…
No to možda nije ni važno…
Bitno je da smo svi zajedno na strani Svanuća…

Dragstor i ćevapdžinica

Neposredno blizu mog savetovališta na Vračaru sa jedne strane ulice sa nalazi dragstor a sa druge ćevabdžinica…
Uvek istu asocijaciju imam kada tu prolazim…idući na seanse…
Kako ispred dragstora sede Jovan…Marko…Milica…Ljilja i Zoran…a u ćevabdžinici isti takvi samo sa potpuno drugačijim životima Jovan…Marko…Milica…Ljilja i Zoran…
Na gajbicama ispred dragstora…u čemernoj atmosferi…bez ijednog osmeha…i trunčice nade…sede Jovan koji nije mogao da se zaposli u ono vreme kada se jedino moglo zaposliti preko veze…pa se naljutio na život…i vremenom shvatio da mu je lakše kada stuče pola flaše rakije…pa se polako propio…
Pa onda Marko izbeglica iz Knina…koji je sve tamo izgubio…i jedva spasavši živu glavu došao za Beograd sa porodicom…upao u hiljadu i jedan problem…krenuo stranputicom…pa se polako propio…
Milica koja nije imala sreće da može da rodi dete…pa ju je i dečko ostavio…kao nerotkinju…koja je nakon nekoliko psihijatrijskih hospitalizacija…ipak odlučila da tu nesnosnu izdaju i bol…ipak pokuša da utuli sa votkom…pa se polako propila…
I Ljilja koja je od najvažnijeg profesora…kada je bila najkrhkija dobila najstrašnije moguće seksualno uznemiravanje…pa su joj se sva vrata zatvorila…a onda za inat počela da doručkuje…ruča i večera crveno vino…pa se polako propila…
I na kraju Zoran koji je bio najtelentovaniji košarkaš u generaciji…sve dok mu koleno nije nekoliko puta puklo…i koji nikako nije mogao da prihvati da sada može biti samo taksista koji pametuje…pa je krenuo polako sa pivom…koje mu je davalo maštariju da i dalje može da zakuca preko trojice…pa se polako propio…
Tuga…čemer…jad…pogledi zagledani u preduboke čaše…
U ćevabdžinici preko puta za velikim stolom sede…njupaju ćevape…piju pivo…i smeju se na sav glas…Jovan koji je nakon toga što nigde nije mogao da se zaposli nekako…zaobilaznim putem…kroz mala vrata…i preko trnja a ne preko crvenog tepiha…čistim trudom…pameću i nesalomivim karakterom ipak postao najbolji advokat u svom godištu…usko specijalizovan da brani slabe od nepravde…
Marko…isto izbeglica iz Knina…koji je preko vožnje kamiona…konobarisanja i desetogodišnjeg zlopaćenja po građevinama postao jedan od najboljih keramičara u gradu…cenjen…poštovan i imućan baš onoliko koliko i vredni…pošteni i sposobni ljudi i trebaju biti…
Milica koja u krilu drži usvojeno žgebče od 7 godina…najlepše i najsrećnije na svetu…svo zamusavljeno od ćevapa i kajmaka…dok slobodnom nogom gura kolica sa blizancima…koje je prirodno dobila nakon usvajanja prvog deteta…kako to i obično biva…kad muka…stres…obezvređivanje sebe i kortizol malo splasnu…i kad se zdraviji…snažniji i spretniji u plivanju spermatozoidi uzmu u razmatranje…baš tamo gde i trebaju biti…krajiško je to seme…a da vidite samo kakvo im je kupatilo…sve u cvetiće…u Versaju nema takvih pločica…Marko se tu baš potrudio…pa gde će ako neće kod sebe kući…
Ljilja je upravo doletela iz Osla…gde je morala otići nakon što joj je profesor sa kojim nije želela da spava rekao da joj niko nigde neće dati specijalizaciju…dok je on živ…i gde je vlasnica klinike za dermatovenerologiju…
lagana…i opuštena…kao i svi skandinavci…ali ipak i dalje pomalo zaljubljena u Jovana…kome ovo skupo advokatsko odelo baš bre nekako dobro stoji…
Zoran insistira da on časti jer je njegov košarkaš iz tima…kome je on bio posvećeni trener od kadeta…upravo potpisao višemilionski ugovor na koledžu u Americi…i maločas ga pozvao vrišeći da mu je on drugi otac…i da svega toga ne bi bilo bez njega…njegove podrške i ljubavi…i stalnog popovanja da je škola ipak najvažnija…jer nikad ne znaš šta sutra donosi…
Jedno obično veče…
Dve strane ulice…
S jedne strane kišni oblak…
S druge strane duga i spektakularno lep zalazak sunca…
I deset potpuno različitih sudbina…koje su imale potpuno ista uvodna poglavlja…
Obožavam onu sjajnu Duška Radovića kako „Nije teško biti toliko nesrećan da bi čovek počeo da pije. Ljude treba odvikavati od nesreće, a ne od alkohola.“
Ali ona nije sasvim istinita…
Problemi savršeno plivaju u alkoholu…
I teško ih je potopiti…
A nesreća je u životu neminovna…
Kao i nepravda…
Kao i nefer odnos…
Kao i bol…
Kao i patnja…
Kao i nailaženje na loše ljude…
Kao i izdaja…
Kao i gubici…a pogotovo oni nezasluženi…
No životi su Maraton…a ne trke na sto metara..
I to kako će neko odreagovati na svoje lične gore navedene Dementore…je već pitanje pameti…karaktera…čojstva…hrabrosti…i časti…
A da ne kažem srca…
I one stvari…
Gore pomenutih petoro se razlikuju u možda samo jednoj jedinoj odluci…da li će na nesreću odreagovati destruktivno…i krenuti nizbrdo…uz taj savršeni alibi…nisam ja kriv…što je neuporedivo lakše na početku…ili će na nesreću odreagovati konstruktivno…i krenuti uzbrdo…baš onda kada su najslabiji…i najkrhkiji…i sa najmanje snage…bez obzira što nisu ni krivi…ni dužni…dovoljno dugo i uporno…dok ih to mukotrpno pentranje uzbrdo ne dovede do najlepših Vidikovaca…
A onda su ćevapi sa prijateljima tako ukusni…
I sasvim je ok popiti pivo ili dva…
Pa i zapevati…
Zagrljen sa drugarima…
Zaslužilo se vala…
A i imali su se rašta i roditi…
Jedna od lepota života je što on maltene svakome da priliku da pokaže od kog je materijala sastavljen…
I da zablista…
Što se obično samo frikcijom i pritiskom i može postići…
Dobri Kapetani kad tad shvate da mirno more i nije toliko interesantno za plovidbu…
I da se dobrim manevrisanjem pre ili kasnije može stići…uprkos svemu…baš tamo gde si i naumio…
A tu su slavlja najlepša…
I što tu ne bi slavili na sav glas…

Razbešnjavanje

33 % situacija zbog kojih sam se jako razbesneo u životu su bile najobičnije posledice gladi… žeđi… neispavanosti… iscrpljenosti…premorenosti…ili toga što mi se baš dugo ništa lepo nije desilo…a ružnog je bilo baš previše…pa mi je tako već nadrndanom i nesrećnom i malo falilo…
33 % situacija zbog kojih sam se jako razbesneo u životu su nastale zbog običnog nerazlikovanja toga šta je neprijatnost a šta tragedija…jer složićete se da se gužva na Gazeli ne može uporediti sa time da me negde ni krivog ni dužnog skrca kamion i da ostanem kvadriplegičan…niti se kašnjenje wolt dostavljača…(prosto ću umreti gladan i debeo😀)…može uporediti sa time da sam se smrtno razboleo od nečega…pa sada u nekoj čekaonici čekam na lečenje koje mi neće ni pomoći…ni blizu…
33 % situacija zbog kojih sam se jako razbesneo u životu samo potpada pod onu genijalnu misao koju sam čuo od Monaha tokom boravka u Hilandaru…“da su gorivo za vatru drva…a gorivo za razdražljivost je visoko mišljenje o sebi“…i koja me je potpuno fascinirala svojom istinitošću…ali se i dalje često prenerazim kada nije sve onako kako je prestolonaslednik Đurić zamislio…i kada ne ide sve po loju…
Svega 1 % situacija zbog kojih sam se jako razbesneo u životu je bilo sasvim opravdano…i to onda kada je život baš jako udarao…iz sve snage…i pokušavao da mi oduzme ono što mi je najbitnije…no tada sam začuđujuće smireno i staloženo reagovao…i branio sam do poslednjeg atoma snage ono što mi je najsvetije…za šta je bes kao emocija i dizajniran…(vidi pod Mama Mečka i ugrožena joj mladunčad)…te se tada i nisam zbog toga osećao toliko loše…no me je taj bes…pravilno kanalisan…i možda pretvoren u konstrukitvni inat…koga ćete uvek prepoznati po tome što na kraju krajeva čini ipak nešto dobro za nas…i vodio ka rešenju…
Pokušavam svega ovoga da se setim kada god se razbesnim…
I ponekad mi uspe…
A nadam se da će i vama…
Jer se zaista iz dubine duše divim smirenim…laganim…opuštenim…i nasmešenim ljudima…koji oko sebe emituju neku dobru i pozitivnu energiju…
Odavno ne znam veći dokaz superiornosti…

Kengur

Dopalo mi se skoro kada mi je drug rekao da je koncept omiljenih mesta sasvim prevaziđena stvar…
I da od kad ima Sinčića…svako mesto na koje dođe s njim mu je omiljeno…
I da mu se nekako Beograd prolešao…od kada svako veče šparta sa njim u kenguru…šegači se…i pevuši…
I da tek sada razume u potpunosti koliko su vreme i energija neprocenjive monete…
I koliko ih prokleto malo ima…
No dobro…
Makar mu je sada postalo kristalno jasno na šta se ti basnoslovni resursi jedino i trebaju trošiti…
I da je svaki minut potrošen bez da nekoga voliš do neba i da tako samo provodiš vreme sa njim bukvalno bilo gde…sasvim uludo protraćeno vreme…
Milo mi ih je videti…
Iako je njegov osećaj o prolepšanom Beogradu sasvim subjektivan…svako ko ih vidi…će to i objektivno pomisliti…
Ne znam što ih turistička organizacija grada ne uposli…
Znajući ih…
Radili bi njih dvojica za sladoled i mleko…😀