Архиве категорија: Multimedija

Redovi

Neke psihoterapije traju jako kratko…
Najkraće se svode na osvešćivanje paradoksa sa ove sličice…
Prosto je…
Svi ljudi želi uspeh…
Manji broj ljudi je zaista spremno i motivisano da uradi sve ono što je i potrebno da bi se taj uspeh postigao…
Moja psihoterapija nije trajala kratko…
Ali su se tektonske promene u stvari desile tek onda…
Kada sam shvatio da svet ne mora biti onakav kakav sam ja Prestolonaslednik zamislio da će biti…
Kada sam otkrio esenciju želja koje želim da ostvarim u životu…
I našao kreativni put da do tih želja i dođem…uprkos svim preprekama koje su mi se nalazile na putu…ma koliko nepoštene…nefer…nepravedne…neprijatne i glupe bile….i ma koliko vremena i truda trebalo da se prevaziđu…
Od srca vam želim isti Poduhvat…
Jer verujte…
Zaista vredi…

Dva i po psihijatra

Psihijatriji sa Instituta za mentalno zdravlje u Palmotićevoj ulici su pokrenuli podkast „Dva i po psihijatra“…
Koji je pametan…
Intelektualan…
Interesantan…
Odmeren…
Saosećajan…
Pozitivan…
I prepun znanja koje nam svima može koristiti…
Prava je sreća da ga imamo…
Da ih imamo…
I da u sred Beograda postoji jednan Institut svetskog ranga…
U kome možete dobiti potpuno isto lečenje i podršku kao Njujorčanin ili Parižanin…
Stoga…
Zapratite ih…
Ova epizoda je posebno divna…
I nekako ljudska…
Bravo drage kolege… 🙂

Janko

Ovo je Janko…
Komšija i Beograđanin…
Doneli su ga klinci iz mog ulaza pre neki dan kod nas u baštu u okviru zgrade…
I od tada ga čuvaju i igraju se povremeno sa njim…
A mene su danas upoznali dok sam prolazio…
Divna scena…
I reklama za normalnost…
Mada…
Janku suštinski ništa ni ne treba…
Dobar je to gost…
Nije izbirljiv…
Ima dovoljno hrane i vode i sunca…
I niko ga ne dira…
Povremeno ga klinci obiđu i podruže se sa njim…
Nežno i polako…
I sa puno uvažavanja…
A čvrsto svi verujemo da celom ulazu donosi sreću…
Pogotovo ova sjajna deca iz komšiluka…
Koja možda i najbolje shvataju da je Janko Živo Biće…i da upravo zbog toga i zaslužuje svu moguću ljubav…pažnju i podršku…
Za razliku od mnogih mojih klijenata koji su to usput negde zaboravili…
Ili ih niko nije ni naučio…
Naravno da Janko zaslužuje ljubav…
I svu sreću ovog sveta…
Samo zato što diše i živ je…
To je sasvim dovoljna kvalifikacija…
Parče šume…
Hranu…
Vodu…
I zgodnu pužicu sa kojom će stvoriti dom…
I nove pužiće…
A kamoli neko ko je čovek…
Hej Homo Sapiens…
Spektakularni Pobednik Evolucije…
Koliko god bili ubeđeni da ne zaslužujete…i da vas niko ne može voleti…
Samo se setite Janka…
I mojih malih komšija…koji ispravno kapiraju život…
I koji ga žive baš onako kako treba…
I pogotovo…
Da ako za njega važi da svako ko diše zaslužuje ljubav…
Onda to mora važiti i za vas…
Koji ovo čitate…
Osim ako niste jedini zemljani kojima ne treba vazduh…
Onda ništa… 🙂
E sad što i Janku neće ženče doći samo na list…
Već je mora potražiti…
I biti kavaljer…
I posle štititi od šta god da napada puževe…
To je sasvim druga priča….
Svako ima svoju borbu i snove…
Ostvarenost istih nije isključujući kriterijum za nečija ljudska/pužlja prava…
Ali i dok je nema…
I dok još nije izdžigljao…
Mi ćemo ga čuvati u ulazu…
Nekako je naš i drag…
Pa i ako je laž da donosi sreću…
Šta ima veze….
To će nam svakako doneti ovi klinci koji znaju da vole…
I koje je neko odmalena naučio da su ljubav…nežnost i podrška jedini unevrzalni jezik na ovoj planeti…
Bravo za njih…
Bravo za roditelje…
Nadam se da će nam se Janko ubrzo i razmnožiti…
Isto se nadam i za komšije…
Toliko su nam takve Ljudine potrebne…

Igrači

Na slici je kanadski bračni par Lemej – Peletije sa njihovom dečurlijom…
Troje od četvoro njihove dece boluje od retke genetske bolesti koja se zove Retinitis pigmentosa…
Ta bolest dovodi do progresivnih oštećenja vida…i u jednom trenutku sasvim izvesno do potpunog slepila…
Bolest je na današnjem nivou medicine apsolutno neizlečiva…i ne postoji ništa što oni mogu uraditi da bi se tako nešto sprečilo…
Ono po čemu je ova porodica posebna je način kako su oni odlučili da se bore sa sudbinom koja im je namenjena…
Rutinski odlazak kod oftalmologa i njegov savet da bi deca dok još vide trebalo da imaju što više vizualnih sećanja…kako bi se lakše mogli adaptirati na sve što ih čeka kada ne budu više videli…im je sasvim promenio živote…
Porodica Lemej – Peletije je tada odlučila da pođe na Put oko Sveta…
Kako bi deca…dok još imaju priliku…videla sve ono što i žele da vide…
I od marta ove godine…oni su na tom putovanju…
Možete ih pratiti na njihovim društvenim mrežama…
Na slikama jašu slonove…hrane žirafe…zezaju se na talasima u moru…kisnu posmatrajući ogromne vodopade…i jurcaju kroz Afriku u džipovima za safari…
U Kapadokiji su leteli u onim balonima na vruć vazduh…
I sada su…ako sam dobro shvatio…negde u Mongoliji…voze se nekim starinskim vozom…jedu neku čudnu domaću hranu…i idu ka Himalajima…
Zajedno su…
Deluje da se jako vole…
I maltenene na svakoj slici se smeju od uveta do uveta…
Razmišljam…
Bože kakvi Heroji…
Koliko im se divim…
Koliko navijam za njih…
I koliko se nadam da će medicina ipak nešto smisliti dok ne bude kasno…
A onda opet…
Na pamet mi pada jedna druga neumitna činjenica…
Svi ćemo mi oslepeti…
Neko pre…
Neko kasnije…
Srećniji među nama od katarakte…u starosti…
A nesrećniji od nas neće ni dobaciti do te divne privilegije da im oči ostare…već će se neka druga nesreća isprečiti…još pre…
Ne postoji veća zabluda na ovoj planeti od one da ima vremena…
Možda je pravi trenutak da se i svi mi zapitamo na šta to trošimo Poglede…
I tu neverovatnu privilegiju da možemo videti…
Zato su nam ovakvi Heroji i važni…
Kao Uzori…
I uputstvo za to kako treba živeti…
Jer…
Nikada i nije do Podeljenih Karti…
Uvek je do Igrača…