Ukoliko niste psihijatrijski pacijent…i imate sreću da nemate disbalans pojedinih neurotransmitera u mozgu koji je potrebno lekovima unormaliti (potpuno isto kao što ljudi sa dijabetesom nemaju sreće sa insulinom)…male su šanse da za vas postoji „čarobna pilula“ u vidu leka koji će rešiti sve vaše probleme…
To svakako neće uraditi ni bioenergetičari, vračare, tarot majstori, homeopate, crni i beli magovi, raznorazni čarobnjaci i ljudi sa trećim okom…
Svi oni honorano zaposleni na „crnoj berzi ljudske nade“..
Niti će to za vas uraditi alkohol, droga, šoping ili bilo koja druga distrakcija…
Ono u čemu je suštinski problem je pitanje da li čovek ima energije da se suoči sa problemima koji su ga učinili anksioznim ili depresivnim?
Da promeni njih…ili ako su oni nepromenjivi da promeni sebe…
U tome je suština…
I ne kažem da je to lako…
Ponekad traje veoma dugo…i zahteva enorman trud…i odricanje od lakšeg puta…
I ne kažem da se to mora uraditi…
Svako je krojač svoje sreće i može živeti svoj lični život kako god želi…
Jer uostalom…
Nigde ni ne piše da svako mora biti srećan i zadovoljan…NENEUROTIČAN…
I to je izbor…
Poštujem svačije pravo da se preda…i da odluči da se više ne trudi uopšte… i da bude nesrećan dugoročno…
To je svakako kratkoročno lakša opcija…
Kao što je i…
Neučenje stranog jezika…
Neprilaženje onoj opasnoj crnki…
Smazan Kvatro +1 porodični sladoled u ponoć…
Kukanje nad stanjem u zemlji…i na berzi rada…
Izbegavanje rešavanja problema sa svojim ili njegovim roditeljima…
Tema u seksu koja se ne otvara…makar sa svojim rođenim partnerom…
Ili jednostavno bilo koji problem koji smo gurnuli pod taj fini tepih…od svoje kože…
Ili što bi genijalni Jung kratko i britko objasnio…a koleginica lepo sročila…
„Neuroza je uvek zamena za legitimnu patnju“…
„Tendencija da se izbegavaju problemi i emotivna patnja koju oni nose, osnova je celokupne mentalne bolesti“, pojašnjava Jungove reči čuveni psihijatar i psihoterapeut M. Scott Peck. „Pošto svi mi posedujemo u većoj ili manjoj meri ovu tendenciju, svi smo manje-više mentalno oboleli. Neki od nas će ići do zapanjujućih granica da bi izbegli svoje probleme ili patnju koju oni podrazumevaju, udaljavajući se od svega dobrog ili razumnog da bi pronašli lakši izlaz, izgrađujući kao utočište veoma složen svet mašte koji ponekad u potpunosti isključuje stvarnost.
Ipak, život poprima smisao u čitavom procesu suočavanja sa problemima i njihovog rešavanja. Problemi podstiču u nama hrabrost i mudrost. Zbog problema, mi mentalno i duhovno sazrevamo. Kada želimo da ohrabrimo razvoj i neustrašivost ljudskog duha, mi izazivamo i podstičemo ljudsku sposobnost za rešavanje problema, kao što u školi namerno postavljamo deci probleme za rešavanje. Kao što je rekao Benjamin Franklin: „One stvari koje su bolne, poučne su“. Ovo je razlog zbog kojeg mudri ljudi uče da ne strepe, već da rado prihvataju probleme i bol koji oni donose.
Većina nas nije tako mudra. Strahujući od bola koji prati probleme, skoro svi mi, u većoj ili manjoj meri, trudimo se da ih izbegnemo. Mi odugovlačimo u nadi da će problemi sami nestati. Ignorišemo ih, zaboravljamo i pravimo se da ne postoje. Upotrebljavamo i droge da bismo ih što lakše ignorisali i da bismo otupelošću zaboravili uzrok bola. Težimo da zaobilazimo probleme umesto da se suočavamo sa njima. Trudimo se da se iz njih izvučemo umesto da ih otplatimo do kraja.
Supstitucija u krajnjoj liniji uvek postaje bolnija od patnje koju teži da izbegne. Neuroza sama po sebi postaje najveći problem. Srećom, neki imaju hrabrosti da se suoče sa svojom neurozom i počinju – obično uz pomoć psihoterapeuta – da se suočavaju sa stvarnom patnjom. Kada izbegnemo pravu patnju koju stvara hvatanje u koštac s problemima, mi istovremeno izbegavamo i razvoj koji je posledica rešavanja problema. Iz ovog razloga, u mentalnoj bolesti prestajemo da se razvijamo u duhovnom smislu i samo stagniramo. Bez ozdravljenja, ljudski duh počinje da se sparušava“.