Месечне архиве: октобар 2016

Depresivnost u Srbiji

Biti depresivan je vraški teško…možda čak i nešto najteže…što se može iskusiti…
Jer…
Čovek će preživeti BUKVALNO SVE ukoliko ima neki smisao…ili makar osećaj smisla…
Ukoliko ga nema…ustajanje iz kreveta i pranje zuba će biti nerešivi rebusi…
I tako je svuda…
I u aristokratskoj uzvišenosti Londona…blagostanju Osla…Vrelini Dubaija…i mogućnostima Njujorka…
Međutim…
Ukoliko ste depresivni u Srbiji…
To je posebno težak „hobi“…i mukotrpno iskustvo…
I dugo sam razmišljao u čemu je komparativna otežavajuća okolnost depresivnosti u Srbiji… u odnosu na belosvestske…
I na kraju došao do sasvim jedonstavog zaključka…
Da je to upravo SOCIJALANA IZOLACIJA …jedan od suštinskih simptoma depresivnosti…
Ta opasna potreba da se bude sam…da se izbegavaju socijalni kontakti…i manjak zadovoljstava u istim…povlačenje u jazbinu…skrovište…stan…skrivanje od sveta koji je loš i zao…ili skrivanje sebe samog…ukoliko mislimo da smo takvi…od tog sveta…strah od telefona…i komšiluka…poznatih i nepoznatih ljudi…mrtvilo…i ništavilo…
Ukoliko se socijalno izolujete u Srbiji…
Vi više nemate apsolutno nikakvih šansi…
Da bilo šta „završite“…
I da iole budete srećni…
Jer…
Ne postoji ništa što će vas spasiti od propasti…
Ništa što će vas povući na gore…
Nikakav uređeni sistem…
Niti prevencija…
AlI upravo zato je jedna od retkih prednosti života u Majci Srbiji…upravo ta socijalna povezanost…
Razgranata paukova mreža svih ljudi koje poznajete…najpovršnijih poznanika i najbližih duša…
Od onog lukavog „imam tamo čoveka“…do ponosnog „to je moj kum“…
Jer je to mesto gde imate roditelje…kakve god…za koje ćete biti deca i sa vaših 110 godina…
Gde imate sestre od tetke…i brata od strica…sa kojima normalno ne razgovarate…ali će pomoći…kada naiđu vanporodične opasnosti…
Gde imate komšije iz kraja…eksperte za internet i hortikokulturu…
Gde imate druga iz osnovne…vlasnika kafića…i simpatiju iz klupe…koja više nije baš Bog zna šta…ali je frendly konobarica u tom istom kafiću…gde možete uvek…
Prijatelje iz gimnazije…koji su tu kad je lepo… i braću sa fakulteta…koji su tu kad je ružno…
Lekara sa kojim pijete na nekoj slavi…direktnu konekciju do svih velikana Kliničkog centra…i automehaničara sa rođendana…ovlašćenog servisera bilo koji krntije…
Šalterušu sa kojom ste se ljubili na nekoj žurci…i lika iz opštine sa basketa…svemoćne kauboje birokratije…
Ukoliko se ovde oslonite na sistem…
Biće vam bolje za dve…najviše…dve i po godine…
A to je baš mnogo za depresivnost…
Da ne pričam o suicidalnosti…i o dve i po sekunde…
Tako da…
Pričajte…komunicirajte…održavajte stare kontakte…i stičite nove…
Makar…
Kao branu depresivnosti…
Ili…ukoliko ne možete…hitno potražite stručnjaka…
Koji će skinuti debeli sloj izolir trake…sa vaše duše…
Ogoliti žice…i dati iskru… da ponovo postanete….socijalno kompatibilni…
Jer se bez toga možda može… negde drugde…
Ali ovde…
Nikako…

U cekaonici

Ponekad u cekaonici mog Savetovalista fali jos samo Emir Kusturica…da genijalno ovekoveci moje klijente…njihove slucajne  susrete…poglede u prolazu…i dobije jos kojeg Lava zbog brilijantnog prikaza apsurdnosti zivota…Razlicitosti ljudskih tuga…

I identicnosti sreca…

Da ponekad i ja osetim neodoljivu potrebu da uradim nesto nezamislivo…da moje klijente nekako medjusobno upoznam…da ih spojim…da im predlozim da odu na kafu ili jos bolje casu vina ili toceno pivo…i da porazgovaraju o svojim problemima…da ih uporede…

I da shvate univerzalnost zivota…i ljudske prirode…

Uravnoteze se…

I progledaju…

I samo me eticnost i pravilo aposolutne poverljivosti sprecava u tome…

Ali…

U fikciji…mada ne tako daleko od potpune autenticnosti i originalnosti…

Zamisljam…

Susret…

Jovana.. koji mrzi sve zene na svetu i misli da su sve one „kurve“…zato sto je poslednja zena u njegovom zivotu upravo takva bila…a eto bas sa njom je najvise uzivao…i najdalje zamisljao…snevao buducnost…i porodicu…pa se sada raspada u beznadju…i davi u zestini…

I Milice… koja je ubijena u pojam…jer ju je suprug ostavio zato sto “ ona ne moze da ima decu“…ili zato sto nije zeleo da proveri sebe…kvalitet svoje, a kakve drugacije nego besprekorne, sperme…i eventualno ostavi upitnom svoju Bogomdanost i muskost (prim.aut. stavio bih navodnike ali ih je bilo stid…odbili su da saradjuju)..

Ili Ljiljane, koja misli da je potpuni luzer i da ne zasluzuje da zivi, da je potpuno bezvredna jer je pala par godina na medicini…jer su gori od nje sada na papiru bolji…i da je sve izgubljeno…da nikada vise nece biti srecna…i da nema smisla da joj se ista lepo desi…ikad…jer je propalitet…

I Milana…koji je sjajan student Fizicke Hemije…genije…ali su mu skoro nasli par malo cudnijih celija…u krvi…i sada samo razmislja o smislu…i sta bi sve mogao da uradi…od onih stvari sto je oduvek zeleo…u ovih par meseci…sto mu je ostalo…te je zbog toga zamrzao godinu na fakultetu…da ne gubi vreme…dok ne ozdravi…

Ili…

Ljubice koja je izgubila prvo dete u trecem mesecu…a drugo nekoliko dana pred porodjaj…i jedva ostala ziva posle par operacije…i koja se bori sa osecanjem krivice…jer je, jelte,  u njoj problem…a sada je plus i nezaposlena…zbog tih silnih bolovanja…rada kod privatnika…i pravednosti naseg sistema…(prim.aut. isti problem sa navodnicima….fini neki simboli…nece pa nece da saradjuju sa olosem)..

I Mie… devojke po kojoj bi mogli definisati mernu jedinicu razmazenosti…i definitivno potvrditi pravilo kako novac kvari ljude…koja se sada kao mlada Beogradjanka (od 35g) potpuno prestravila i paralisala nakon iznenandne prosidbe…prstena…ponude da zive zajedno…i suptilnog pitanja kada je poslednji put bila kod ginekologa…nakon pomisli da je sa provodom gotovo…i da ce svet dobiti drugo uporiste…koje nema veze sa njom…

I jos desetine takvih kontradiktornosti…

Ponekad pomislim da ih neko odozgore namerno zakazuje jedne za drugim…

Da je sudbina da se sretnu…

I porazgovaraju…

Obicni nesrecni ljudi…

Koji nisu uznemireni svojom realnoscu…nego nacinom kako gledaju na nju… kao i vecina nas…

Smrtno ranjeni zbog nepromenjive proslosti i neizvesne buducnosti…ne obaziruci se na sadasnjost…koja mozda i nije sasvim ok…ali je jedina u potpunosti u njihovoj kontroli…i promenjiva…

I koji uopste nisu svesni koliko je nasa objektivnost u stvari subjektivna…nasa cula nesavrsena…koliko su neki zakljucci zablude…uverenja neistinita, nelogicna i po njih nekorisna…a misli iracionalne…

I kako ne trebaju verovati bas svemu sto misle…

Jer im upravo to iracionalno misljenje i  radja nezdrave emocije…i posledicna disfunkcionalna ponasanja…

Pa imamo ljude koji jure za srecom…ne znajuci da je ona vec tu…

I one koji ostaju nesrecni…zato sto se nesto strasno desilo…makar oni za to bili krivi koliko i njihov bolni uzdah za globalno zagrevanje…

I razmisljam o onom predlogu od pocetka…

O ukljucivanju volontera…. 

Amaterskog koterapeuta u psihoterapiju…

O vezi Jovana i Milice…

O Ljiljani koja se stidi svoje depresivnosti pred Milanovim entuzijazmom…

O prijateljstvu Mie i Ljubice…i zajednickim setnjama dok guraju decija kolica po Stepi Stepanovicu…i drugim naseljima sa puno mladih parova…i buljukom decurlije…

I shvatam…

Kako nas nasa ocekivanja cine nesrecnim… 

A ne realna dostignuca…ili posrnuca…

I kako nas nasa uverenja o sudbini uznemiravaju…

A ne sudbina sama po sebi…

I da je upravo najbolji nacin „prepravke sudbine“…

Ispravka zabluda…

I popravka nas samih…

Gospoda i profesionalke

Obezvređivati sebe samog zbog toga što smo siromašni je podjednako suludo i iracionalno…kao što bi bilo ceniti dilere, sponzoruše, kontroverzne biznismene i raznorazne druge prevarante…samo zato što imaju novca…
Kao što pomenutim „individuama“ ni neograničeni novac ne može sprečiti osećaj gnušanja kod pristojnog sveta…tako i poneko poniženje koje siromaštvo nudi…ne bi trebalo da nas zaslepi…i zbuni u proceni prave vrednosti „manje snalažljivih ljudi“ …
Ili čak i nas samih…
Jer ukoliko ne gledamo na taj način…
Onda smo i mi isti… kao pomenuta „gospoda i profesionalke“…

Marihuana

Relativno mali procenat ljudi koji konzumiraju marihuanu, progredira ka „opasnijim“ drogama..Medjutim…

Apsolutno svi ljudi, koji su „zavrsili“ na heroinu, su poceli sa marihuanom..

Svi do jednog…

Stoga…

Ukoliko napravite jasan proncip da NIKADA necete probati ni marihuanu…imate 100% -nu sigurnost da nikada necete postati narkoman…

Malo li je to?

Promena mišljenja

Oni ljudi koji nikad ne menjaju mišljenje…uglavnom više vole sebe nego istinu…
I teško da ćemo biti racionalni I mudri ukoliko naše stavove zasnivamo na razmišljanju iz prošlosti…na postulatima iz detinjstva…pravilima iz puberteta…i željama iz adolescencije…
Kada je realnost bila sasvim drugačija…ali kada smo to bili I mi sami…
Neko bolji…pa razoren ranim mrazevima…
Neko gori…pa oplemenjen ranim prolećem…
Ko će ga znati?
Gluv čovek uvek misli da su oni koji plešu ludi…
Ali ponekad neko nauči jezik znakova…
Poraste mu mozak…
Počne da oseća…
I uspe da progleda…
Na primer…
Momak koji je dvadesete proveo u paničnom stahu da ne dobije neželjenog naslednika…u nekoj od brzosagorevajućih afera…krajem tridesetih…bi se obradovao I crnčetu…samo da mu se prezime završava na ić…da time pobeđuje besmrtnost…I da ima koga da uči dvokoraku I građenju pod košem…ili tajnim sastojcima za eskalaciju vatre u grudima nekih novih devojčuraka…
Devojka koja je svoje dvadesete provela odbijajući svaku iole nepristojnu ponudu sa potpuno časnim namerama…znate onim iskonskim…krajem tridesetih…u nesrećnom braku…ili razvedena…ili sama…danima leži u krevetu…premerava plafon tužnim očima…I maltretira ogledalo sa naredbama da joj ispravi bore…I razmišlja šta bi sada dala za jedan koketni komentar…jedan isprazni kompliment…da ne pričamo o pozivu…onog blesavog I bezperspektivnog Jovana…s kojim joj uopšte ne bi bilo žao tih bora…napravljenih stalnim osmehivanjem…
U postkoronarnoj jedinici…svi proklinju cigarete…I masnu hranu…I fizičku neaktivnost…I nerviranje oko para…
Slobin fan…pa Tadićev…pa Vučićev…polako shvata da je sistem tako napravljen da smo mi tu zbog njih…a ne oni zbog nas…I postaje zakleti opozicionar…odnosi TV u podrum…prestaje da kupuje novine…miri se sa rodbinom I komšijama… I mašta o demonstracijama…kojih se gnušao…postaje “Ponosni Strani Plaćenik”…
Princ provincije…miljenik malograđanštine…postaje prosjak u Metropoli…I Građanin Sveta…jer shvata da ne može bez pozorišta…staza za rolere…strafte sa nepoznatim ljudima…I bez širine…koliko u ulicama …toliko u glavama…
U svakom slučaju…ne treba biti preoštar prema sebi…
Samo budale I mrtvi ne menjaju nikada mišljenje…
Mudri ljudi to rade stalno…
Kada se realnost promeni…
Ili im se produbi pogled kojim je mere…
Žene se…
I razvode…
Počinju zdravo da žive…
Idu na demonstracije…
I sele se… na neki njihov jug…
Jer…
Nema većeg zatvora od robovanja primitivnosti, zatucanosti, malograđanštini, uskosti I gluposti…ni boljih čuvara od sujete, licemerja I lažnog ponosa…
I iz tih okova čovek mora pobeći…
Ukoliko želi da bude srećan…
A najbolji način za to je razmišljenje po principu “sada I ovde”…
I to je najbolja brana iracionalnosti…
I vrhunski spas od gluposti…
I svakako da nema boljeg odgovora na jeftinu provokaciju “promenio si se”…
Od…
“Hvala, nadam se da je tako”…

Kako postati srećan?

Kako postati srećan?

Neobično često pitanje u porukama koje svakodnevno dobijam na ovoj stranici…

Valjda su ljudi navikli na instant rešenja i poruke sa Pinka i šarenih časopisa…

Vračare, čarobnjake, tarot majstore, Baba Vange i treće oko…

Pa misle da je to pravi put…da će im neko nešto reći i da će posle tih reči postati instant srećni…odmah i zauvek…

Ponekad me je pomalo sramota… ali mi je zato uvek neprijatno da kažem…da ja to vrlo često ne znam ni sam…ni za sebe…

A kamoli da odgovorim nekome o kome ne znam ništa…ni ko je…ni šta je…ni gde je rastao…ni ko ga je vaspitao…ni ko su mu uzori…ni čega se plaši…zbog čega je iskompleksiran…ni kako živi…ni koga voli…ni šta želi…ni šta ga je pre činilo srećnim…a šta ga sada frustrira…ma ni koja mu je omiljena pesma…kad gosti odu…

I onda nemam drugi izgbor…no da na to pitanje od milion dolara i potencijalnu Nobelovu nagradu za medicinu (za onoga ko tačno odgovori)…odgovorim podjednako širokim odgovorom…

Da je najlakše postati srećan ukoliko shvatimo da smo mi sami odgovorni za našu sreću…APSOLUTNO NIKO DRUGI…

I da prestanemo da tražimo izgovore i opravdanja i krivce…zašto nešto ne možemo…i zašto nešto nemamo…i fokusirano se na ono što imamo…

I shvatimo da je san bez posvećenosti, truda i rada ustvari samo fantazija, a ne realnost…da nema prečica…i da taj put ne može niko preći umesto nas…

I da se…ukoliko nam neko obeća da će to uraditi umesto nas…samo treba okrenuti i bežati koliko nas noge nose…

Da život možemo zamisliti kao neku super realističnu predstavu (tragikomediju, možda?) koju posmatramo iz prvog reda nekog baš dobrog pozorišta…i da time amnestiramo sebe od odgovornosti za komad…i budemo prepušteni na milost i nemilost sudbini…glumcima i režiserima…opsenama…svetlostima reflektora…i lažnim emocijama…(kao eto mi smo se lepo obukli i došli…prošetali crvenim tepihom…seli…pa šta bude….da bude…videćemo na kraju…kako je, u stvari, bilo)

Ili da shvatimo da smo naš život ustvari mi sami…u kapetanskoj uniformi…i onim fensi rey bankama…na deset hiljada metara…za kokpitom…i onim bezbrojem prekidača…i potpunom odgovornošću…

I za pad…

Ali, Boga mi…

I za let…

Ka vrlo dalekoj i egzotičnoj destinaciji…

Gde ćemo…

Baš mi…

LIČNO…

Biti srećni…

Šta je REBT?

Šta je u kratkim crtama REBT (Racionalno Emotivno Bihejvioralna Terapija), psihoterapijski pravac kojim se ja bavim?

Oblast psihoterapije tokom 50-ih godina postala je bogatija za još jedan psihoterapijski pravac kognitivno-bihejvioralne orijentacije. Albert Ellis osmislio je novi, integrativni pristup koji je nazvao REBT (racionalno emotivno bihejvioralna terapija). Zasnovan na tvrdnji koju je formulisao grčki filozof Epiktet, da “ljudi nisu uznemireni događajima samim po sebi, već svojim viđenjem tih događaja”, REBT uzima u obzir kako emocije, tako i kognicije i ponašanja klijenta. Ne čine nas srećnim, uznemirenim ili zabrinutim situacije koje nam se dešavaju u svakodnevnom životu, već način na koji mi posmatramo te situacije . Od načina na koji razmišljamo zavisi način na koji ćemo se ponašati i osećati.

Teorijske postavke

Teorijske pretpostavke na kojima počiva praksa REBT najviše se tiču odnosa mišljenja, emocija i ponašanja. Osnovno teorijsko pitanje nije ZAŠTO tako postupaju, nego KAKO da pomognu sebi da postupaju racionalno. Ljudi mogu da misle o svom mišljenju tako da je zadatak da prepoznaju svoje samo-poražavajuće misli i da ih MENJAJU.

Nekoliko naizgled jednostavnih principa leži u osnovi REBT psihoterapije:

˚ Osećamo se onako kako mislimo, odnosno naša uverenja u najvećoj meri određuju naše emocije.

˚ Mi smo odgovorni za naše emocije i ponašanja, što znači da sebe uznemiravamo pogrešnim načinom razmišljanja, koji možemo da promenimo, samo ako smo motivisani za promenu. Naši emocionalni poremećaji potiču od naših nekonstruktivnih uverenja.

˚ Naša uverenja se mogu menjati, a ako posledica menjanja našeg razmišljanja, tj. uverenja promeniće se naša osećanja i ponašanje.

Šta je to ABC model?
Osnovni princip promene u REBT-u podrazumeva rad na promeni svojih nekonstuktivnih uverenja, što za posledicu ima promenu emocija i ponašanja. ABC model predstavlja osnovni radni okvir u REBT terapiji, tzv. ABC model u kome A predstavlja aktivirajući događaj (situaciju), B -naša uverenja koja su u vezi sa datim aktivirajućim događajem i C – ponašanja i emocije koje doživljavamo u toj situaciji. REBT nas uči da događaj sam po sebi ne utiče automatski na naša osećanja i ponašanja, već da ona zavise od načina na koji smo ih mi obradili, tačnije od naših uverenja. Ukoliko su naša uverenja konstruktivna (racionalna) za posledicu ćemo imati konstruktivna, samopomažuća osećanja i ponašanja, dok će posledica nekonstruktivnog razmišljanja (iracionalna uverenja) biti nekonstruktivne i samoosujećujuće emocije i ponašanja.

U skladu sa ABC teorijom izveden je zaključak kako su ljudska bića u velikoj meri sama odgovorna za stvaranje sopstvenih emocionalnih smetnji i poremećaja. Jedno od važnih pitanja je i to kako se emocionalni poremećaj održava. On se potkrepljuje iracionalnim rečenicama koje osoba neprestano govori sama sebi. Pošto, po Elisu, mi uglavnom osećamo onako kako mislimo, poremećene emocionalne reakcije kao što su depresija i anksioznost uzrokovane su i održavane samoporažavajućim sistemom uverenja koji se sastoji od konstruisanih i internalizovanih iracionalnih uverenja.

Filozofski principi

REBT neguje pre svega praktičan pristup rešavanju problema. Umesto da klijent i terapeut provode vreme na terapiji pokušavajući da steknu uvid i razumeju na koji način su iracionalna uverenja klijenta evoluirala i kako su tu evoluciju oblikovala ranija životna iskustva, kako odnosi sa značajnim osobama, REBT se usmerava na sagledavanje mogućih rešenja, na akciju i na praktične korake koje osoba treba da preduzme kako bi ostvarila željeni cilj.

Ciljevi

REBT se razlikuje od drugih psihoterapija po tome što ne stavlja naglasak na istraživanje prošlosti, već se fokusira na promenu trenutne procene, mišljenja i ponašanja, u odnosu na sebe, druge i uslove pod kojima ljudi žive.

Osnovni cilj u REBT-u jeste navesti klijente da ispitaju i promene neka od svojih najosnovnijih uverenja, naročito ona koja dovode do smetnji i poremećaja. Terapeutov zadatak se uglavnom sastoji u otkrivanju i napadanju iracionalnih, samoporažavajućih i nerealističnih verovanja i njihovo zamenjivanje racionalnijim, logičnijim i funkcionalnijim načinima mišljenja.

Terapijski odnos

Terapeut radi na tome da kod svojih klijenata razvije interesovanje za sebe samog, interesovanje za druge ljude, samokontrolu, toleranciju, fleksibilnost, prihvatanje neizvesnosti i obaveza, logično mišljenje, izlaganje riziku, veću toleranciju na frustraciju i odgovornost za sopstvene teškoće i poremećaje.

REBT terapeut je izuzetno aktivan, demonstrativan, ali i konfrontirajući. Elis je insistirao baš na takvoj upotrebi snažne, direktne komunikacije kojom se klijent navodi da odustane od iracionalnih ideja kojima sam sebe sputava. Baš zbog toga što je REBT vrlo konfrontativan i direktan, ne mora biti dobar izbor za sve klijente. Nekome će direktivan pristup REBT terapeuta biti previše agresivan.

Terapeut bezuslovno prihvata klijenta kao pogrešivo ljudsko biće, ali ne pokazuje previše topline zbog rizika da ne potkrepi uverenje da “me drugi moraju prihvataiti, voleti, da mi moraju pomoći“, (što može biti srž emocionalnog poremećaja). Između terapeuta i klijenta postoji ravnopravan i saradnički odnos. REBT svoj repertoar intervencija dosta bazira i na humoru. Iskustvo REBT terapeuta ukazuje na to da ovakav metod rada pogoduje najvećem broju klijenata u rešavanju njihovih emotivnih i psiholoških problema.

Jedna od važnih karakteristika ovog pravca jeste što terapija ne traje dugo, ali je vrlo intenzivna.

Primena

REBT se uspešno primjenjuje za pomaganje ljudima sa veoma različitim kliničkim i nekliničkim problemima, a u najvećoj meri se koristi za terapiju depresije, generalizovanog anksioznog poremećaja i fobičnih poremećaja.

REBT se takođe koristi za podsticanje ličnog razvoja i samoaktualizacije (ostvarivanje ličnih potencijala). Sadrži detaljne principe (kao što su prosvećujući interes za sebe, samoprihvatanje, preuzimanje rizika) koji mogu biti upotrebljeni za pomaganje ljudima u razvijanju funkcionalnije filozofije življenja i ponašanja u skladu sa njom. Sve češće se koristi za veću efikasnost na radnom mestu.

Zaključak

REBT je sveobuhvatan pristup pomaganja ljudima da promene svoje disfunkcionalne emocije i ponašanja, pokazujući im kako da postanu svesni svojih uvjerenja i stavova koji stvaraju ova neželjena psihička stanja, i kako da promene ova disfunkcionalna uverenja i stavove. Proces promene je edukativan, tako da omogućava klijentima da pomažu sami sebi čak i kada je formalna terapija završena. Ovaj samopomažući aspekt REBT-a predstavlja jednu od najvećih snaga terapije usklađene sa zahtevima savremenog društva. Uz učenje klijenata kako da upravljaju svojim životima, REBT terapeuti koriste brojne terapijske tehnike, uključujući razumevanje životne filozofije svojih klijenata, emocionalno saosećanje i strategije rešavanja problema.