Месечне архиве: јануар 2016

Što zračiš to i privlačiš

Jedna od većih istina je činjenica da „to što zračiš, to i privlačiš“…
I pritom uopšte ne zalazim u nepoznate i nedokučive vilajete kosmičke ravnoteže…karme…vere…pravde… itd…
To ionako nije stvar za jednog čoveka…
Mislim na običnu, praktičnu, čisto ljudsku, psihološku stvar…
Na primer…
Znate one ljude što stalno kukaju…nezadovoljni su…pričaju samo o ružnim stvarima…ogovaraju… svi su im drugi krivi…kukaju da su siromašni…da ih niko neće itd…da je sve „sranje“…itd (ja ih nazivam „crnim rupama za lepo“…nažalost…ne bi me iznenadilo proglašenje epidemije istih u ovoj našoj napaćenoj zemlji)
U njihovom prisustvu će vam nekako uvek biti neprijatno da ispričate bilo šta lepo i srećno…imaćete utisak da se hvalite i da im namerno stajete na muku…jednostavno nije trenutak…
S druge strane…uz raspoložene, nasmejane i „opičene“ ljude…obično će vam biti glupo da pričate o svojim problemima i da mračite…da kvarite trenutak…
Stoga…
Birajte kome posvećujete svoje vreme…tj. birajte ko će vas privući…
(to je apsolutno do vas…i morate naučiti da postavite granice…i da kažete ne ….ružnom…a da cenite one koji vas nasmeju…i oboje dan)
I..
Privlačite lepo…
(Nemate pojma šta sve dobro može doleteti u vaš „sunčani sistem“…a jedna prava osoba ili događaj ili odluka menjanju život za 180 stepeni…nabolje…)

siromašan/imućan/bogat

Ukoliko ste bogat covek…
I posedujete jednog, jedinog, istinskog prijatelja kome mozete ispricati sve ono sto vas zaista muci, sto vam je na dusi i sto vas tisti…neku dilemu ili problem koji vas je paralisao…i da zauzvrat dobijete bezuslovno prihvatanje i prijateljski savet…
Na dobrom ste putu i u dobroj poziciji…
Jer… makar ćete cuti kako vase misli zvuce…to nekad bude sasvim dovoljno…za rešenje
Ukoliko ste imucan covek…
Onda mozete sebi priustiti jednog dobrog psihoterapeuta…koji vam moze pomoci da analizirate problem…uzroke, način održavanja istog i posledice…
Vremenom ćete postepeno moći da restrukturisete svoje misli i da posledicno napustite obrasce ponasanja koji su samoosujecujuci po vas…
Ukoliko ste na oba nacina siromasni…
Pocnite da trcite…ili da brzo hodate…
Neverovatno je koliko manjak krvi u mozgu…neka dobra muzika…endorfini uzrokovani treningom…zadovoljstvo sobom i svez vazduh…mogu da vam daju jedan novi pogled na svet i jednu dubinu…
Možda najskirvenija tajna čovečanstva je upravo kolika je navlakuša trenirati…i koliko je dobro biti zavistan od nečega što vam godi na sve moguće načine…
Ukoliko ne mozete ni da trenirate…
Vera je u nama…i za nju nije potrebno baš apsolutno nista…osim nade..
A nada umire poslednja..

Slušajte

Skoro sam se setio jednog od prvih principa psihoterapije…
Jedino vreme u kome mozete biti u potpunosti sigurni da niste pogresili kao psihoterapeut je ono vreme provedeno u pazljivom slusanju vaseg klijenta…i posmatranju njegove mimike i svega onoga sto cini neverbalnu komunikaciju izmedju vas…
Vreme provedeno u empatiji…
Slicno je i u obicnom zivotu…u uobicajnim odnosima sa drugim ljudima…
Jer…dok govorite…vi u stvari samo ponavljate ono sto vec znate…kadapocnete da slusate postoji velika sansa da nesto novo naucite…
A ja jos nikada nisam sreo coveka od koga se nesto ne moze nauciti…
Makar kako ne treba…
Sto se tice reci…i izgovorenog…
I tu treba teziti ka onom pravilu „manje je vise“…
Jer…znate onu…mi jesmo gospodari nasih misli…ali samo sluge reci koje smo izgovorili…

Uspešnost u međuljudskim odnosima

Suštinsko pitanje uspešnosti u medjuljudskim odnosima je – da li želimo da budemo u pravu ili želimo da budemo srećni!
Srećna okolnost je da je izbor u potpunosti u našim rukama tj. odluci… Niko još ne ispravi krivu Drinu…
Ali je baš puno ljudi maksimalno uzivalo raftingujući po toj divnoj, zeleno plavoj vodi…
Ne mareći za krivine…
Njih treba jednostavno prihvatiti…
I sagledati samo njihovu lepotu…
I eventualnu korist…
Za nas…

Šta je trebalo da se desi

12508880_1498059723835527_4294254773859299480_n

„U jednom trenutku,
Jednostavno moras da pustis to sto si mislio da je trebalo da se desi,
I da zivis u tome sto ti se desava“
Iliti sto bi rekla Cya 90-tih…dok sam odrastao…i dok nisam znao apsolutno nista o ljudima i psihoterapiji…
„Kada vidim kako zivimo, sve oko sebe kako moze, kako jeste, kako bilo nam je pre, nikog necemo da krivimo, idemo pravo nikom idealno nije, i razmisljam zdravo“
Inace…pesma se zove Bolje vreme..
Haha…Kakam apsurd…kad pogledam sa ove vremenske distance…
Ali…uzgred budi receno…pesmu gotivim i dan danas…vrlo…

Prosjakinje

Stojim u koloni na onom dugom semaforu na uglu Narodnog Fronta i Kneza Miloša…
Ne stižem da prođem na tri uzastopna zelena svetla…tako da imam sasvim dovoljno vremena da posmatram porodicu prosjakinja (ili radnu grupu…kako se uzme)…
Majka…belkinja…izmučenog lica…jednom lepa…možda i sad…uz odgovorajuću negu…30 do 40 godina…visoka…kovržava crna kosa…adidas trenerka i patike…definitivno poklonjene…iznošene…od nekog srećnijeg izgustirane…
U naručju drži žgebče od tri godine…dve starije ćerke…od recimo pet i devet godina…pomažu…vrzmaju se oko njenih nogu…rade…
Najmlađa ćerkica se bezbrižno igra sa majkinom kosom…zadirkuje je…privlači pažnju…dete ko dete…niska biserno belih zuba (kakve mogu imati samo ona deca koja nikad četkicu videla nisu…ali koja imaju…da se tako izrazim… olakšavajuću okolnost u nedostatku slatkiša…)u potpunoj diskrepanci sa crnim očima…crnom kosom…i obrazima koji od jutros…skupljaju čađ…tu na ulici…
Dve starije sestre…navežbano prilaze prozorima kola…i kao da se takmiče…nameštaju face…ni preponizno…ni nezainteresovano…u svojevrsnoj igri ko će uzeti više…ko će biti radnik dana…u njihovoj maloj firmi…
Deluju nekako bezbrižno…
I razmišljam…možda jedino u tom periodu života i možemo biti bezbrižni…u kakvim god uslovima odrastali…
To je normalna faza u razvoju…faza bez problema…faza lakoće življenja…faza koja nam omugućava da prihvatimo svet…
Samoosujećujuće je…nekorisno…i iracionalno kada odrasli ljudi očekuju da im život bude takav…bez sekiracije…
Nerealno je očekivati da nam život bude ružičast…jednostavno tako nešto ne postoji… i apsolutno nikome nije takav…
Jer u međuvremenu nakupljena mudrost i oči nabaždarene na daljinu… i vide dalje… i više…
I što pre napustimo uzaludno sekiranje što eto baš nama život nije ružičast…to se pre možemo pozabaviti sa samo našim ličnim realnim problemima…i rešavati ih jedan po jedan…polako…ali uporno..i stoički…
Kao što to radi ova prelepa majka…