Месечне архиве: јул 2016

Stres gojaznost

Da li ste čuli za STRES GOJAZNOST?

Da stres utiče na apetit mnogi su se uverili na svojoj koži, bilo da su u tim trenucima počeli da pustoše frižider ili su otišli u drugu krajnost i prestali da jedu. Na koju stranu će „prevagnuti tas” zavisi od nivoa napetosti.

LUČENJE KORTIZOLA

Kada se nađu u stresnoj situaciji, neki ljudi konzumiraju enormne količine hrane, dok drugi potpuno izgube apetit. To ne zavisi od odnosa koji neka osoba ima prema stresu ili hrani, već je pokazatelj nivoa napetosti u organizmu koju proizvodi stres.

Upravo zbog činjenice da akutni stres proizvodi visoku napetost, a hronični konstantnu ali nisku napetost, ljudima u hroničnom stresu presti veliki rizik od gojaznosti.

Za razliku od akutnog stresa u kojem prestaje lučenje kortizola istog trenutka kada prođe stresna situacija, u stanju hronične napetosti lučenje ovog hormona se nastavlja. Posledica toga je ulazak organizma u „crvenu zonu” u kojoj ga čekaju napetost, nesanica, strepnja i verovatno depresija.

HRANA KAO SPAS

Produžena napetost dovodi do iscrpljivanja organizma, a osoba nesvesno počinje da traga za hranom bogatom mastima i ugljenim hidratima, koja će joj vratiti energiju, smiriti napetost i doneti opuštenost i zadovoljstvo.

Kontrola stresa jakom hranom i, eventualno, dužim spavanjem jeste korisna, ali u ograničenom vremenskom periodu. U suprotnom, ulazi se u začarani krug (napetost-hrana-napetost), što dovodi do ozbiljnih psiholoških, fizioloških i estetskih problema.

KAKO SE IZVUĆI?

Prva pomoć može biti savladavanje stresa prirodnim sredstvima, kao što su meditacija, joga, progresivna mišićna relaksacija, preokupacija kreativnim i ispunjujućim aktivnostima, fizička aktivnost ili seks.

ALI IPAK…

Jedino pravo rešenje za izlazak iz ovog začaranog kruga je:

1) TERAPIJA REŠAVANJEM PROBLEMA (Problem- Solving Therapy)
2) KOGNITIVNO BIHEJVIORALNA PSIHOTERAPIJA (life couching ili savetovanje)

Koje, uz pomoć i vođenje od strane edukovanog i posvećenog psihoterapeuta, mogu omogućiti klijentu koji je izazvan gojaznošću da napadne problem tamo gde on i nastaje, a ne tamo gde on stvara posledice.
I da, takođe, budu taj presudni vetar u leđa, koji će omogućiti klijetnu da pobedi u toj borbi sa samim sobom, a da kao nagradu dobije dug život na gornjoj granici ličnih kapaciteta.

Sirijac

 

sirija

Slikano u Siriji…
I zaista…
Ne realnost sama po sebi…već način kako gledamo na nju…presudno utiče na to kako ćemo se osećati…
A u zavisnosti od toga kako se osećamo…
Ponašaćemo se na način koji je dobar po nas…
Ili ne…

Voditelj

Juče popodne, po onoj zapari pre kiše, krenuh do centra grada da završim neki poslić i da se usput nagradim nekom Radošću u slobodno popodne…
Zbog poznate nelogičnosti sa vremenskim ograničenjem parkinga… auto sam ostavio na donjem Dorćolu…mada, ako ćemo iskreno, ionako i volim da prošetam onim prastarim, mirnim i lepim uličicama…
Na kraju jedne od lepših, naleteh na Lice sa Telvizije…sa sinčićem u kolicima…
U pitanju je jedan od onih ekstremno antipatičnih i napornih voditelja, koji prave emisije „sa velikom gledanošću“… koje kod poštenog sveta izazivaju blagu mučninu i refleks promptnog menjanja kanala…
Sinčić je mali…i lep…i zdrav…u letnjem kompletu od glave do pete… sav u plavom…reklama za Čiko…
U sunčano popodne…u potpunom miru i tišini… u toj sjajnoj ulici…sa uređenim drvoredom i zgradama koje su crtale arhitekte a ne investitori…
Posmatram…i shvatam…da prisustvujem udžbeničkom primeru savršenog roditeljstva…
Njih dvojica su sami…u njihovom delu grada…u njihovo popodne…u njihovo leto…
Lapo obučeni…i preopušteni…sa skupim kolicima…sladoledom (što u kornetu, što po njima) i autentičnim osmesima…
Otac se krevelji i zadirkuje sinčića…koji ne može lepo da ga vidi iza kolica…gde se on skriva…cika i smeh razležu se ulicom…
Pomenuti osmeh na voditeljevom licu je samo nalik onom osmehu sa tv-a…improvizovanom u opštenju sa polusvetom…
Nekako je širi i belji… i popravlja raspoloženje kada ga gledaš…(za promenu)..
Pošto sam bio poprilično zaludan sedoh u obližnji kafe…da popijem kaficu a i radi ugođaja…
I pošto sam imao svo vreme ovog sveta, potražih na netu biografiju dotičnog…
Ostadoh zapanjen životnom pričom i formalnim obrazovanjem voditelja…
Mnogi ugledni ljudi bi danas dali milione (koje sada imaju) za tu Diplomu…u tim godinama…
I mislim se…
Ko sam bre ja da mu sudim… I da komentarišem šta on radi?
Možda i on voli poeziju…pozorište…stare civilizacije…i putovanja…predavanja i okrugle stolove po kongresima… akademske diskusije…
Nivo i intelektualnost…
Posao u struci i dostajnstvo..
Ali je nakon nekoliko godina nazaposlenosti…
Jednog jutra ustao…neobrijan i čupav…pa zastao sa sipanjem…pa onda i razbio tu prokletu prvu jutarnju čašicu… i pogledao se u ogledalo…
Poređao prioritete i zamislio jedno ovakvo popodne…Dorćol i sina…i pristojan budžet…za sve …za njih…
Od želja stvorio cilj…
Usmerio pogled u daljinu…
Shvatio šta mu je najvažnije…I šta on želi…
Pa je počeo da se trudi…
Pa se prilagodio…
Shvatio da će teško danas samo zbog toga što je on fin i obrazovan doći do dostojanstva…koje se skupo plaća, a takođe i veoma košta…
Da tu privilegiju danas po difoltu ima samo šačica odabranih („prvorođenih“) koji mogu neokajane fasade i bez ikakvog poniženja i muke od starta lepo živeti…zbog toga što će za njih neko njihov odraditi prljav posao…tojest biti nedostojanstven…I obezbediti im ne puno…nekretninu…zvanični dobro plaćen posao…nezvanična (još veća) primanja …kontakte…i zaštitu… prave sitnice…
I napravio od sebe nešto što može stvoriti novac…
Prilagodio se vremenu i zakonu tržišta…onome što se danas traži…
I počeo da zarađuje…prvo malo…potom sve više i više…
Pa sada može opušteno sa naslednikom da uživa…
Ponosan na sebe, uspešan i ostvaren…
Kao super ćale…
A da sin u njemu ima idola i uzora… pravog i ispravnog…svemoćnog i snažnog…
I bi mi još simpatičniji…
I prosto sam promenio referentni okvir spram njega…i počeo da ga cenim….
Ko sam bre ja da mu sudim za ono što njega plaća?
I mislim se ma svaka mu vala čast…
Živeli njih dvojica…

Dosada

Kazu mudri ljudi da je dosada djavolja rabota…
Ne bi nikad trebalo da vam bude dosadno…
Suvise ima knjiga koje niste procitali da biste se dosadjivali (a mozete ih u krajnjem slucaju naci i besplatno na netu)…
Suvise ima filmova ili zanimljivih klipova (TED) koje niste pogledali (takodje besplatno na netu)…
Suvise ima zemalja koje niste obisli (ili delova grada)…
Suvise ima zena / muskaraca koje niste upoznali da biste se dosadjivali…
Nema izgovora za dosadu..
Em je neprijatna em ce omoguciti vasem mozgu da smisli problem, strah, najnepovoljniji  ishod ili simptom tamo gde ga nema… cisto zato da bi bar nesto radio (da mu ne bude dosadno)…
A i sve prebrzo prodje…citav ovaj divni zivot…da bi se iko ikada dosadjivao…
Stoga…
Nedelja je i jul…
Sta bi danas mogli novo da ugodite sebi?
Kako biste mogli da se zainteresujete za zivot?

Visegradska

Višegradska ulica…
Ona teška uzbrdica od Kneza Miloša kojom retko ko prolazi srećan…
Najveći broj ljudi ide na pregled ili lečenje na nekoj od Klinika obližnjeg Kliničkog Centra Srbije…jednog od krucijalnih mesta gde se svode računi…“sa Onim Tamo Gore“… tog Sabirnog Centra bez puno ateista…
Neki idu u posetu voljenim(bez interesa) i manje voljenim (sa interesom) ljudima na lakšim (manje bolnim) ili težim (više bolnim) odeljenjima…ali svakako zagledani u tu bezveznu Budućnost…koja je ako ništa drugo po difoltu neizvesna….i uvek može postati gora…za tren…
Studenti uglavnom tuda zamišljeni žure na ispit kao mravi…doduše, ponekad se i srećni spuštaju ka gradu sa istih…kao cvrčci…
Namunjene srednjoškolke iz obližnje medicinske smrtno uvređene seenom od sinoć…od Face iz razreda…razmišljaju o hrono dijeti…od sutra…pa zauvek…
Možda je do uzbrdice…ali  svi izgledaju kao da se muče…i da su tu po kazni…
Kao na nekom rigoroznom poligonu za vojnike…gde je cilj da odpadneš…
Ko zna…
Sve u svemu…reka ljudi…osmeha bez…
Ispred jedne apoteke…stoji Zastava 128…crvena naravno…
Na haubi je čitav asortiman…heklanih proizvoda….stolnjaka…miljea…džempera…majci…i onoga što se više ne može stavljati na televizore…jer su preuski…možda još samo u ponekim penzionerskim ili podstanarskim stanovima…
Prodavačica je seda…sa trajnom na kosi…i profesorskim naočarima…sa negovanim licem i vitkom figurom… ponosno reklamira heklanu majcu na sebi…hit leta 1916…
Njen osmeh je u potpunom neskladu sa ulicom…
Ipak je ona prodavac…na vrhuncu forme…i trenutno rutinski obrađuje…dve ženice…verovatno medicinske sestre iz obližnjeg kliničkog…makar gledajući vene na njihovim nogama…“lako“ zarađene po „kratkim“ smenama na „simpatičnim“ mestima u „savršenim“ uslovima…koje prosto ne znaju kako da potroše svoju raskošnu zaradu…od trideset hiljada…a baš bi eto oplemenile dom po savetima iz Glorije…
Shvatam u trenutku da je sve na toj haubi…ručno izvezeno…“home made“ što bi se reklo…i shvatam da gledam još jednog diskretnog heroja…još jednu profesorku solfeđa ili radnicu Beobanke ili jednostavno nečiju baku…nekog malog i preslatkog Jovana…kome jednostavno moraš kupiti kaprija…jer jednostavno ne postoji na ovom svetu puno lepših prizora no kad se on ceo zamaže…čokoladom…
I shvatam da je ova baka srećna…i ispunjena…i potrebna…sa ciljem…i organizovanim vremenom…bez lufta za kukanje i ogovaranje…i proklinjanje…i svađanje sa komšilukom…
I da ona nikoga ne mrzi…niti ikome smeta…niti je očajna i depresivna…zbog svega što se dešava…niti je na teretu svojoj porodici…zagledanoj u kurs švajcaraca…
Jednostavno se snalazi…i trudi…da veštinom svojih prstiju i trudom…ulepša sebi i Svojima dan…
I razmišljam…gledano sa aspekta prvog prinicpa evolucije…zvanog „preživeti“… da je ona jedna adaptirana jedinka…carica i super baka…i da bi je bez problema zaštititio kada bi neko počeo da je maltretira…i sklanja odavde…po Balaševićevim prinicipima…„ne lomite mi bagrenje…ma okanite se njih…jer sve ću da vas polomim“…
Jer čisto ekonomski gledano jedna depresivna epizoda je neuporedivo skuplja za ovu zemlju od neplaćenog poreza od 200 dinara…
I po prvom principu medicine „PRIMUM NON NONCERE…najvažnije je ne naškoditi“…ako suštinski pogledamo.. „kome bre ona škodi?…“za šta je ona kriva?“ i „kome to ona smeta?“ (verovatno čitav život nije ni mrava zgazila…i sigurno ima poslagane račune od infostana od 75-te do danas…a da ne pričam o bilo kakvim nečasnim radnjama)…
I ja se svakako slažem da sve treba urediti…ufiskalizovati…i napraviti da bude pošteno…i kako je u uređenim zemljama…
Ali odozgore i logično…
I nadasve suštinski pravedno…
Jer  bi ona svakako znala da sredi…lepo obuče…i povode Jovana do pošte svakog prvog i petnaestog kada bi od penzije makar preteklo za taj kapri…
I ne bi se morala cimati…na ulici na 32 stepena…
Ne znam…
 Mi smo učeni na fakultetu da je život najvažniji…I da je njega najvažnije sačuvati…po bilo koju cenu…
Sve ostalo je čista demagogija…

Godišnja doba

Ekstraordinarno mi prija ovo zahlađenje…
Uvek sam mislio da je jedna od najvećih komparativnih prednosti ove naše Prelepe Zemlje u tome što imamo sva četiri godišnja doba…
Što imamo sankanje Zimi, ludačku energiju Proleća, vreo asfalt i malo garderobe na Pojedinim Osobama Leti i one duge periode kiše u Jesen kada čovek može da se osami i zamisli nad sobom i svojim životom…
U toj raznolikosti je čar…i sva lepota…
I jedino tako čovek može ceniti i vrelinu Avgusta i led Februara..
Jer…
Sve čega ima previše brzo izgubi vrednost….i dosadi…
Raspitajte se u Oslu ili Kairu…
I osećanja funkcionišu po večitom zakonu tržišta…iskonskom zakonu ponude i potražnje…
Ako vam je život stalno dobar…ako ste stalno srećni… i to zna da dosadi…uživanje postane posao…privilegije postanu obaveze…uzbuđenje se više ne postiže na istim uspesima i istim dozama…i onda se često potraže novi izvori radosti…u stvari, samo opasniji otrovi u raskošnijim pakovanjima…
I to je možda i odgovor na pitanje zašto su „oni ljudi koji imaju sve“ (doduše po nama) često nesrećni i padaju u neopevane depresije…i fantastičan su mamac za sve moguće poroke…i izmišljene probleme…
Takođe, to je i odgovor kada vidite nekoga sa provereno teškim životom…kako mu pukne osmeh ispod tužnih očiju kada se konačno desi Nešto Lepo…kada mu se sreća napokon osmehne…
Kada vidite nekoga da plače od sreće…
Nekad u kafani…nekad na stadionu…nekad u kancelariji…nekad u krevetu…nekad u porodilištu…
Zato što je toliko dugo čekao…i nadao se i verovao…odricao se i trudio…pa će sada znati da ceni i da čuva…
Duboko verujem da samo oni koji su puno proplakali i znaju tajnu alhemijsku veštinu kako se stvara Pravi Osmeh…
Možda je čest kao Halejeva Kometa…ali intenzitet istog je ipak praznik na svetskom nivou…
I da oni pored toga znaju i još jednu iskonsku mudrost…
Činjenicu da treba ceniti svoje Tuge… biti sa njima na ti i poštovati svoje Loše Dane…
Jer ti kišni dani u njihovoj Duši i postoje samo da bi napravili kontrast… da bi mogli na nekom sledećem letovanju da se raspamete…i oduševe…kada ih obasja Sunce i zapljusnu Talasi na nekoj rajskoj plaži…
Na odmoru koji su zaslužili…
Kao što je možda i ova kišna prohladna subota…
Tu sa razlogom…jer nas čeka najbolji drugi deo Jula…
Ikad…

Na trajektu

Volim svaki vid putovanja…kopnom, vazduhom i morem…
Takođe volim da posmatram ljude u nekim uobičajnim situacijama…volim da razmišljam kakvi su, odakle su, iz kakvih porodica, šta su njihove glavne težnje ili možda strahovi…
Profesionalna deformacija, šta li…
I tako, po ulasku na onaj trajekt iz prethodnog posta, zatekoh se sam na najvišoj palubi sa jednom majkom i dvoje dece…
Napolju je bilo Polunevreme, vetar je duvao baš jako, kiša provejavala, trajekt se pošteno ljuljao a oni su bezbrižno skakutali gore…na svom improvizovanom igralištu…
Majka ima oko 40 godina, manekenske građe, pegava, svetlo plave nefarbane kose i plavih očiju, sa 350 malih pederuša, torbica, futrola i ranaca… Mankenka za super majku…
Dečica su mala… Dečak ima oko 5 godina, samostalno puzući na moru… na kopnu možda čak i samostalno stajući…Ćerka je u naručju, u onoj afričkoj krpi (za vezivanje i Povezivanje), možda tri godine, svi plavi kao reklama da posetite Švedsku…
Ili možda kao reklama za neku pastu za zube (za Blistavi Osmeh)…
Ili možda za Normalnost i Smisao života…
Posmatram ih…
Ja sam u dukserici sa kapuljačom i patikama, oni su u majcama i papučama…ja se držim čvrsto za one rukohvate, valjda pokušavam da umirim trajekt, oni bezbrižno pokušavaju da uhvate ravnotežu bez držanja na nemogućem mestu tj. moru…u jednom trenutku mališa na sve četiri dopuza do mesta gde su stepenice za donji nivo, ja sam se već uznemirio, da ne padne, da se ne povredi, jer su talasi postajali sve gori, i onda pogledah u majku, maltene da se ponudim da ga dohvatim, međutim, njoj to nije ni palo na pamet…Ona opušteno, iz jedne od torbica, vadi onaj selfi stik i pokušava da uhvati njenu malu čeljad i taj neprocenjivi porodični trenutak…njih nasmejane na uzburkanom trajektu…
I onda razmišljam…kakva li će ova deca postati?
Preplašena, anksiozna, iskompleksirana i uska, sa raznim fobijama ili socijalnom anksioznošću?
Ili ćemo ih sresti sa 18 godina sa bekpekom na leđima u Beogradu sa buljukom takvih istih, na proputovanju po svetu između srednje škole i faksa…na širenju vidika?
Da li su nas naše namučene majke preplašene od istorije, „Kuće na drumu“, ratova, janičara, mobilizacija, bolesti, poroka, užasa tranzicije i 90-tih, siromaštva i medija, pogrešnih idola i sloma sistema vrednosti…upropastile od silne ljubavi…pa se plašimo ladnog betona i promaje…i da nam neko ne sipa drogu u piće..
A da ne pominjem ispadanje sa trajekta…
Napravile nas preterano anksioznim…i preterano predostrožnim…neopuštenim…
Možda su naše Majke jednostavno imale priliku da čuju za svakojake užase i da to onda pomnože sa svojom ljubavlju prema nama, pa da dobijemo proizvod raznoraznih zabrana i ograničenja…pa smo od toga formirali nepremostive zidove naših strepnji i „strahova od ko zna čega“ van naše zone sigurnosti…
I možda smo super u posmatranju sveta iz separea našeg staklenog zvona, ali na podujumu za igru smo kao slonovi u staklarskoj radnji…
Ne znam…
Posmatram tri niske belih zuba na njihovim licima..
Talasi su sada već toliki da prskaju po palubi…
Šta ću… stajem i ja pored njih..
I stvarno je uzbudljivo, nikad ovako uzbuđenje ne bih osetio u zatvorenom delu u potpalublju…na sigurnom…
Svaka nova kap koja me isprska pomera moj osmeh za milimetar u širinu…
Život zaista počinje tek Van naše zone komfora!