Месечне архиве: септембар 2019

Prognoza

Bože…
Koliko je samo ovo istinito…
Meteropatija je vrlo diskutabilna boljka…
Makar njen sveobuhvatni i tektonski uticaj na naše mentalno zdravlje…
Nesrećnost…nažalost nije…
Biti nesrećan je zemljotres za psihu…
I samo je pitanje od čega smo sagrađeni…
Trske ili betona…
I koliko nas jako trese…
Tojest neće…
Možda se na nivou sveta može proglasiti i epidemija…
I možda je vreme za hitan zajednički sastanak Svetske zdravstvene organizacije i Ujedninjenih nacija…sa samo jednom tačkom dnevnog reda „Zašto je ovoliko nesrećnih?“
S’ druge strane…
Norvežani imaju izreku da nema lošeg vremena…već samo loše garderobe…
Važi li ta mudrost i za život?
Možda je došlo doba da se lepo obučemo…
Da prihvatimo sve vremenske (ne)prilike…kao sastavni deo Putovanja…
Nabacimo Solomonke na noge…
I Mekinli jašu preko ramena..
I zaputimo se…bez obzira na prognozu…tamo gde smo zaista srećni…

 

Marina Abramović

„Ako imaš strah, suoči se sa njim.
Ako imaš problem, reši ga odmah!“
Marina Abramović
Ozbiljno dobri saveti…
Psihoterapijski…
Ja bih samo dodao da ovo suočavanje i ovo odmah mogu ponekad potrajati i deceniju…
To uopšte nije važno…
Važno je samo šta je manje zlo…
I šta je za nas zaista dobro na duge staze…
Ovaj kratki savet je ozbiljan Putokaz…u tom smeru…

Prof Satrorijus

Nikad neću zaboraviti savet Profesora Normana Satrorijusa…na kursu u Zagrebu za psihijatre na početku karijere…inače žive legende svetske psihijatrije…jednog od mojih najvažnijih rol modela…i dugogodišnjeg predsednika svetske psihijatrijske organizacije…apropo toga zašto će nam ljudi postavljati pitanja nakon što završimo neko predavanje…u uobičajnoj posledičnoj diskusiji…na nekom kongresu…
Najmanji procenat ljudi koji su vas slušali će vam postaviti pitanje zato što su autentično zainteresovani za to što ste pričali…zato što ih je nešto zaintrigiralo i kopka ih odgovor na pitanje…zato što su dobronamerni…ili hoće da vam se autentično zahvale na prenetom znanju…ili vas jednostavno gotive…
Najveći procenat ljudi će zatražiti mikrofon i svojih pet minuta slave zbog svog narcizma…da bi ih ostali učesnici videli kako izgledaju…ili makar samo ona zgodna koleginica što je planiraju za uveče…šta su obukli…kakva im je kosa…ili stas…i koliko su oni samo pametni…koliko su briljantno zaključili nešto…što nikome drugome nije palo na pamet evo već decenijama…ili koliko su oni najnovijih radova pročitali sinoć…
Umereni procenat ljudi će se javiti zato što su zlonamerni…zato što ih enormno nervirate…i zato što im se ne dopada ništa vezano za vas…i pokušaće da vas nekako dezavuišu…ili povrede…ili makar ismeju…i naprave glupim…
Reče Profa…koji je presedavao svetskim kongresima psihijatrije nebrojano puta…
I koji se svega nagledao…i sa ove i sa one strane psihijatrije…
I dodade da je čim neko krene da nam postavlja pitanje najvažnije da upregnete sva svoja čula…pamet…iskustvo i intuiciju…da procenite kojoj skupini od pomenute tri taj neko pripada…
To je mnogo važnije od toga…kakvo vam je pitanje…komentar ili etiketa prikačena…
Ukoliko je dobrobamerno…prihvatite savet…odvojte grešku od vaše lične vrednosti…tj. ego od postignuća…jer sujeta i veličina ne sarađuju baš najbolje zajedno…i obično su obrnuto srazmerne…ili prihvatite kompliment bez preteranog loženja da ste nešto posebno…i fino se zahvalite…
Ukoliko je narcizam u pitanju…dozvolite ga…i eventualno šarmantno potpirite…neverovatno je koliko je lako sa narcisima ukoliko im dopustite da igraju svoju igru…bez uplitanja…i preteranog zamaranja…neke stvari se ionako u psihoterapiji samo zalečuju…a ne leče…i svakako da je jedna od bitnijih mudrosti u životu proceniti u koje bitke uopšte i treba ulaziti…
Ukoliko je zlonamerno…ignorišite…ili se asertivno i gospodski zaštitite bez napada…ostanite na svom nivou…jer je sve ostalo poraz…pogledajte etiketu koju su vam zlonamerno prilepili…skinite je…nasmešite se i vratite je nazad odakle je došla…pa nećete valjda zbog prikačenog končića
…dlake ili čička bacati bosovo odelo…poenta je sašiti ga sebi…trudom i radom…pa se šepuriti kada trud dođe na naplatu…bez padanja u vatru…što se nekome ne dopada…
Ja mogu misliti o Rembrantu da i nije nešto talentovan…i ne kapirati ga…jasno vam je koliko je to važno…ljudima koji nešto znaju o umetnosti…i muzejima…
Prosto je…
I zvuči poznato…
I mimo kongresa…
Samo je u životu malo teže proceniti…
Ali je pravilo isto…
Nije toliko važno samo mišljenje…već čije je…i kog je tipa…
Ne postajemo Budale ako nas neko ko nas ne voli takvim nazove…
Niti Genijalci ako nas takvim smatra majka…
Prvi služe da vežbamo našu sujetu…i da odvajamo našu realnu vrednost od mišljenja o nama…i da se stalno podsećamo da je ozbiljno mučenje i ćorsokak zahtevati da nas svi vole…
A druga da navežbamo skromnost…i neloženje na samog sebe…iako smo u nečemu dobri…svakako nismo ništa posebno…
Ponekad je paradoksalno…
Ako nas konkurencija hvali nešto smo gadno zeznuli…
Ako nas učitelj izriba…to je ozbiljan blagoslov…i prilika da izrastemo…i da pokrpimo svoje defekte…
I svi su nam potrebni da bi rasli…
Oštri rol modeli…koji će nas tesati…dok ne postanemo kao oni…
Narcisi…da nam daju vreme da razmislimo…i da opustimo mozak…
I Zlobnici…jer zavist valja i zaslužiti…i ako ih nema…nešto sigurno radimo pogrešno…
Važno je samo ne pomešati ih…
I ne prihvatati ništa suviše lično…
Neuoredivo je važnije šta mi sami iskreno mislimo o sebi…
I šta smo od zacrtanih ciljeva već ostvarili…a koji su work in progress…
Koliko smo napredovali od prošlog samosagledavanja…upornim ostvarivanjem mikrometarskih ciljeva dok se ne akumuliraju u kilometre…
Tu se stiče pravo samopouzdanje…a ne spolja…
Neće nam etiketa pomoći ako je vuna neobrađena adekvatno…i ako su nam se moljci navrzli…
Ako jeste…etiketa je sasvim suvišna…
Ionako je sve ono što i mi mislimo o drugima visoko subjektivno…koliko god se trudili da budemo objektivni…
Isto važi i obrnuto…
Ko se preterano ne loži na tuđa mišljenja…bilo pozitivna…bilo.negativna…
Već štiklira ciljeve na svom napretku …
Daleko će dogurati…
Mnogo je lakše onome ko nađe Dobru Mustru…kao koja bi želeo izgledati…
I krene da dodaje čvor po čvor po njoj…
Vremenom će…ukoliko bude uporan…postati Raskošan Goblen…
Kome neće biti važno gde je okačen…
Dok god ima mali odsjaj u ogledalu preko puta…

Majka i dete na MR

https://m.facebook.com/story.php?story_fbid=2104734603168033&id=1455360171438816&sfnsn=mo

Prvi ikada snimak magnetne rezonance koja prikazuje vezu između majke i deteta…
Tojest…
Koje sve delove mozga kod deteta aktivira poljubac majke…
Iliti…
Naučni dokaz koliko je nežnost važna za rast i razvoj…
Za decu to zasigurno znamo odavno…
Ali ko zna…
Možda važi i da odrasle…
Pokušajte…
Ne košta ništa… 🙂

Obešen i oženjen

Nakon nekih razgovara tokom vikenda nameću mi se dve izreke…koje sam odavno čuo…
„Bolje dobro obešen…nego loše oženjen“
Stara srpska narodna izreka…
Surova i istinita…
I…
„U životu je dovoljno biti pametan samo dva puta. Kad birate zanimanje i bračnog druga. Ko oba puta promaši, mora biti pamatan celog života.“
Duško Radović
Stari psihoterapeut…i Genije…
Stoga…
Budimo pametni…
Jer imamo samo sebe…
I niko neće moći da nas spasi…
Ako se mi sami ne čuvamo…

Beckett Strong

Ko vam kaže da je život lep…laže…
Život je samo život…
Ponekad je baš lep…
Ponekad je baš ružan…
Jednostavno je tako…
Promenjivost je jedina konstanta…
Naše je odaberemo da li ćemo biti besni zbog nečega što nemamo…
Ili ćemo biti zahvalni na tome što imamo…
Pa makar to bila i sestrina ruka na leđima dok povraćamo…
Hajde Beckette…
Šta je leukemija za jednog dečaka…

Analni seks

Milica ima 19 godina…
Milica je lepa i pametna…
Milica je dobro dete…
Milica je sasvim obična adolescentkinja…
Milica je brucoškinja…
Milica je zaljubljena…
Milica je pre par meseci spavala sa momkom po prvi put…
Milica je očarana sa njim…i sa svime oko njega…
Milica je fascinirana seksualnošću…njegovim dodirima i mirisom…
Milici je momak sinoć tražio analni sex…
Rekao je da mu je sve dosadilo…i da to sad svi rade…i Đole i Jovana odavno…i da stalno to gleda u filmovima…još od kad je bio dečak…i da ga to jako uzbuđuje…i da je njemu to važno…i da na to ima pravo…i da će joj on oko svega pomoći…i da to nije ništa strašno…i da ako ne bude mogao to sa njom…da će naći sa kim će moći…
Milica je zbunjena…i prepadnuta…
Sasvim izgubljena…
Milica voli sve sa njim…
Milica se grozi analnog seksa…
Sve to joj je prljavo…bolno i neprirodno…i nekako nije za nju…
Milica je mlada i nesigurna i neiskusna…
I zaljubljena…
I pored njega se prvi put osetila poželjno i vredno kao žena…
Milica bi sve dala samo da bude i dalje sa njim…
Šta biste posavetovali Milicu?
Da ga ostavi?
Da pristane na ultimatum?
Da natera sebe da nešto zavoli?
Da njega natera da nešto prestane da voli?
Zvuči poznato?
Uostalom…
Koliko puta nama u životu traže analni seks…da bismo nešto dobili zauzvrat?
Neku poziciju ili nagradu?
Neku mogućnost ili novac?
Na fakultetu?
Prilikom traženja posla?
U državnim firmama?
U srpskim verzijama korporacija?
U društvenim odnosima?
U našim porodicama?
Koliko puta su naše velike…važne…normalne i lepe želje uslovljene nečim bolnim i neprijatnim…što se mora desiti pre toga…
Pitanje je da li vredi?
I da li mora tako?
Ja bih Milicu posavetovao…da je u seksu sve normalno što OBOMA prija…i u čemu OBOJE uživaju…i što ne ugrožava NIČIJE zdravlje…
I da su ljubav i seks davanje…a ne uslovljavanje i uzimanje…
Da dobar odnos predsatavlja kompromis…prisustvo fundamentalnih slaganja…i odsustvo nepremostivih razlika…
I da nikada ne treba sa radi nešto što ne želi…ma koliko joj bila primamljiva nagrada…
I da ima još toliko prilika…da je tek otkrila suprotni pol…i svoju seksualnost…da ima vremena za sve…
Da je niko neće zaštiti ako ona sama to ne uradi…
I da ma koliko bila velika šargarepa…neka putovanja do nje…u potpunosti obesmisle uživanje kada je dotaknemo…
I da joj…ukoliko suviše odstupi od svog sistema vrednosti…i od svojih želudačnih osećaja…nikakva satisfakcija neće vredeti…ma koliko blještava bila…
I da slobodno pita momka da li je slučajno za pegging…jer je i njoj dosadio običan sex…i ta pomisao je jako uzbuđuje…čisto da proverimo da li su aršini isti za sve…
Ne znam…
Teško je danas…
Pogotovo nesugurnim milenijalcima…
U njihovim cyber životima sve se može i sve se sme…
Nema jasnih pravila…
Sve je izvitopereno…
Rol modeli su jako diskutabilni…
A utabani konveniconalni putevi ne vode nikuda…
Čestiti matorci tavore i propadaju u svojim besmislenim životima…
A lukavi probisveti iz kraja vladaju i drže šapu na svemu što prija…
Neka im je Bog u pomoći…
Sreća je da su oni mnogo snalažljiviji i adaptabilniji nego mi…
Baš zbog stalne krize u kojoj su odrastali…njihova sposobnost prilagođavanja je neuporedivo bolja nego naša…
Tako da se ne brinem puno…
Nama starijima uvek može da pomogne ovaj primer…
Ono što bi posavetovali Milicu…to trebamo i mi da uradimo…
Potrebno je samo da tu situaciju zamislimo kada razmišljamo o nekoj našoj nepristojnoj i primamljivoj ponudi…
Jednostavno je…
Samo ubacimo analni seks…
Umesto puta do asistentskog mesta…
Umesto puta do zaposlenja…za stalno…
Umesto puta do načelničke pozicije…i uticaja…
Umesto puta do unapređenja…i veće plate…
Umesto učlanjenja u stranku…i opcija…
Umesto puta do dobrih kontakata u gradu…i mogućnostima da sve završimo…
Umesto puta do stana u nasledstvu…ako se budemo smeškali…
I znaćemo šta da uradimo…
Ako nam se povraća pri pomisli…onda ne vredi…
Džabe nam sve…ako izgubimo sebe…
Vasa Ladački je antologija…
Ali nikad aktuelnija pesma…
Opet će biti naše oči…u bilo kom ogledalu ili retrovizoru…ma koliko skupocen bio okvir…
I na posletku…
Ne mogu da odolim…
A da ne zaključim ovu priču sa onim starim pijačnim predobrim savetom…koji sam čuo kad sam ja bio adolescent…
„Uči sine…da bi se j…sa kim želiš…a ne sa kim moraš!“
Čvrsto verujem da će nam neprestano učenje…i rad na sebi na svim mogućim aspektima…jako popraviti seksualni život…
Stoga…
Milice ne daj (se)!

Istinski uspeh

Iako deluje potpuno banalno…ne znam puno istinitijih i delotvornijih citata od ovoga…
“Istinski uspeh prevladava strah od bivanja neuspešnim.”
Paul Sweeney
Prosto ko pasulj
Ostaje nam još samo da uspemo…
Kompleks inferiornosti se najbolje leči saznanjem da nešto možemo…
Da nešto ipak možemo…
Onim začuđenim…hej pa mi to sada stvarno možemo…
Uprkos okolnostima i nedaćama…
Bez obzira na startnu poziciju…na vreme i na muku koje nam je bila potrebna da bi došli u poziciju da možemo…
Koliko god bilo zahtevno…strašno…bolno i iscrpljujuće…
To zaista uvek vredi…
To Putovanje je isceljiteljsko…
A Destinacija leči Dušu…

Nick Vujičić

Ako ste slučajno rešili da pročitate nešto pametno danas predlažem da to budu ovih jedanaest saveta Nika Vujičića, Australijanca srpskog porekla, koji važi za jednog od najpoznatijih motivacionih govornika na svetu.
On je rođen je u Brizbejnu sa retkim tetra-amelija sindromom pre 37. godina, a danas je izuzetno uspešan muškarac čija impresivna biografija inspiriše mnoge. Njegovi motivacioni govori pomažu drugim ljudima da prevaziđu prepreke u životu i savladaju ih na najbolji mogući način.
U svakom njegovom savetu pronalazi se bar neka osoba, a evo najupečatljivijih:

1. U životu imate dva izbora: biti ogorčen ili biti bolji. Odaberite da budete bolji.

2. Nikada nisam sreo ogorčenu osobu koja je bila srećna. Niti srećnu koja je bila ogorčena.

3. Sindrom „Bio bih srećan kada bih imao to i to“ je masovna obmana.
Ako tražite sreću u materijalnim stvarima, nikada je nećete imati dovoljno. Prvo pogledajte oko sebe, pa onda pogledajte iznutra.

4. Zahvalan sam što sam živ, iako sam mislio da moj život neće biti vredan življenja.

5. Nikad ne znaš šta sve Bog može učiniti s tvojim slomljenim delovima, dok mu ih ne predaš.

6. U čemu je poenta biti potpun spolja, ali prazan iznutra? Zapamtite – akcija izaziva reakciju. Kada ste u iskušenju da napustite svoje snove, naterajte sebe da pokušate još samo jedan dan, jednu nedelju, još jedan mesec, još jednu godinu… Bićete iznenađeni onim što se dešava kada konstantno odbijate da odustanete.

7. Izazovi postoje da bi nas ojačali, a ne da bi nas pregazili.

8. Šta vi mislite da treba da izaberem: da budem ljut na Boga zbog onoga što nemam ili da mu budem zahvalan za ono što imam? Na mojim seminarima ljudi mi govore kako baš oni ne mogu. Kako su prestari, premladi, predebeli, premršavi, kako imaju previše diploma, nedovoljno diploma, kako nemaju novaca, kako nemaju vremena. Uglavnom, uvek imaju izgovor zašto ne mogu! Da se razumemo i ja sam bio takav. Stvari su se promenile od onog momenta kada sam počeo da tražim način kako bih mogao, umesto traženja izgovora zašto ne mogu.
Neki ljudi umesto da preuzmu odgovornost, radije krive sve druge oko sebe za ono što im se događa. Ako vam život dodeli pogrešnu kartu i poremeti planove, možete za to kriviti Boga, svemir, svoje roditelje ili bezobrazno dete koje vam je u trećem razredu osnovne škole ukralo sendvič. Sve to vam neće nimalo pomoći. Jedini način je da zavladate promenjenim okolnostima i sledite svoju stazu.

9. Ako se stalno prisećate starih rana, time dajete moć i kontrolu onome ko vas je povredio, ali ako mu oprostite, time presecate svaku vezu s njim.Tada on više ne može imati nikakve veze sa vama. Nemojte misliti da je praštanje neka usluga ljudima kojima ste oprostili, vec to učinite zbog sebe.

10. Možda nemam ruke kojima bih mogao da držim ruke svoje žene, ali da bih držao njeno srce, ni ne trebaju mi ruke. Njeno srce je ono što želim da držim.

11. Strah je veći hendikep nego nemati ruke i noge.

Fascinanti Nick!
Ljudina!
Takođe…
Predlažem da pročitate njegove knjige…i da ga zapratite na društvenim mrežama…
Neverovatno je koliko su moćni…pomažući i uravnotežujući njegovi stavovi…