Месечне архиве: фебруар 2019

Prava istina o životu

Prava istina o životu…
Stoga…
Mislim da bi prava Taktika mogla biti…
Obogatiti se mlad… (pročitajte knjigu „Bogati otac, siromašni otac“ Roberta Kiyosakija… knjigu koja je meni u potpunosti promenila poimanje novca)…
Kada budemo odrasli…(ovo stavih u buduće vreme jer se eto većina nas ovde još ne obogati 🙂 )…negovati sebe tako što ćemo jako ceniti…i čuvati… i sebi obezbeđivati Vreme…koje ćemo moći da posvetimo zaista važnim stvarima…pojavama…aktivnostima…i ljudima…
I tako što ćemo živeti zdravo i čuvati zdravlje u prve dve životne etape…dok ga još imamo…da bismo u trećem dobu imali sa čime da uživamo…
Eto…
Prosto ko pasulj 🙂

Pedijatar

Nedelja je dan za Smisao!
U to ime…delim jedan potresni članak koji govori baš o tome…

Pedijatar Alaster Mekaplajn iz Kejptauna, Južne Afrike, tokom svog rada susreo se sa mnogo potresnih priča i loših situacija. On je odlučio da na svom nalogu na Tviteru podeli neka inspirišuća razmišljanja, koja su imali njegovi pacijenti.
„Pitao sam jednog od svojih pacijenata na palijativnoj nezi šta je to u čemu su uživali u životu, šta mu daje smisao. Deca zaista znaju biti jako mudra. Ovo su neki od njihovih odgovora“ – napisao je doktor u jednom od svojih tvitova.
Doktor navodi da nijedno dete nije reklo da je želelo više da gleda televiziju ili da više vremena provodi na društvenim mrežama, kao ni da uživaju u prepirkama i svađama sa drugima.
On dodaje da su mnoga deca spominjala svoje kućne ljubimce.
“Volim Rufusa, njegov zabavan lavež me uvek nasmeje“, “Volim kada se Džini tokom noći uspenje do mene i gurka se“, “Bio sam najsrećniji kada sam jahao Džejka na plaži“, neke su od dečjih izjava koje je doktor podelio kada je reč o kućnim ljubimcima.
Kada su govorili o svojim roditeljima, uglavnom su izražavali zabrinutost.
“Nadam se da će moja mama biti dobro. Izgleda tužno“, “Tata ne mora da brine, uskoro će me videti ponovo“, “Bog će paziti na mamu i tatu kad ja odem“.
Svi su naveli da vole knjige ili da im roditelji čitaju priče.
“Hari Poter je učinio da se osećam hrabrije“, “Želim da budem sjajan detektiv, kao Šerlok Holms, kad ozdravim“.
Mnogi su naveli da bi voleli da su manje brinuli o tome šta će drugi pričati o njima, a cenili one koji su ih tretirali “normalno”.
“Mom pravom prijatelju neće smetati kada mi kosa otpadne“, “Džejn je došla da me vidi nakon operacije i nije ni primetila ožiljak!“
Mnogi od njih vole sladoled, zatim plivanje i plaže, dok su gotovo svi ljubaznost naveli kao najbitniju vrlinu, dok najviše vole ljude koji umeju da ih nasmeju.
“Džoni mi je dao pola svog sendviča kada nisam pojeo svoj. To je lepo“, “Volim kada je ovde sestra za decu. Ona je ljubazna i manje boli kada je tu“, “Moj tata pravi smešne face koje obožavam“.
Svakome od njih najvažnije je vreme provedeno sa porodicom.
“Niko me ne voli kao što me mama voli“, “Mama i tata su najbolji“.
Nakon svih ovih objava doktor skreće pažnju roditeljima, ali i ostalima zaključujući šta je važno.
– Budite ljubazni. Čitajte knjige. Provodite vreme sa svojom porodicom. Zbijajte šale. Idite na plažu. Zagrlite psa. Recite posebnoj osobi da je volite. To su stvari koje su ovi klinci želeli da su radili više. Ostalo su detalji. I da, jedite sladoled – kaže on.

Dan zaljubljenih

Mislim da ne postoji važnija poruka za Dan Zaljubljenih od one čuvenog ruskog psihologa Mikhaila Labkovskog koja kaže da…
„Usamljenost nije nedostatak ljubavi, već odsustvo interesa za sebe“
O kakva velika istina…
I zaista…
U svetu prepunom Čarolija…Prizora i Vatrometa…pronaći Strast…Pasiju…i Stabilan Izvor Zadovoljstava je lično pitanje od najveće važnosti…
Ukoliko ne naučite sami da se zabavljate…niko vas neće usrećiti…
(Naravno da mislim i na to… )
Ukoliko ne naučite da dobro živite sami sa sobom…kako ćete živeti sa još nekim?
I stvarno nema ničega privlačnijeg od čoveka kome nije nephodan neko…da bi bio dobro..
Zadovoljne ljude bi svi da zadovolje…
Biti singl je ozbiljna privilegija…
Stanje koje pruža nesagledive mogućnosti za ugođaj…zabavu…slobodu i radost…
Šteta što toga singl ljudi uopšte nisu svesni…jer su fokusirani samo na negativno i na ono što nemaju…na etiketiranje i obezvređivanje sebe…na istrajavanje u zabludi većoj od svih „sam sam zato što ne valjam“…i na prepadnutost da će zauvek ostati sami sa mačkama…
I time gube fokus sa toga šta sve poseduju…i kako da te resurse upregnu da bi rešili to što ih muči…
Ljudi su sami zato što se nisu potrudili da nađu nekoga kome će se dopasti baš takvi kakvi jesu…ili zbog toga što se nisu potrudili da postanu baš takvi kakvi će privlačiti tačno određeni soj ljudi koji se baš njima i dopada…
Svako je vredan…samo zbog toga što postoji…i što je ljudsko biće…
I svako je privlačan…nekome…
Poenta je u tome da ovo prvo zaista prihvatimo…i da se ne samoodbacujemo zbog neke promenjive karakteristike…koja god to bila…makar to bila i mož’ misliti prestrašna činjenica da je neko sam na Dan Zaljubljenih…
A da u vezi ovog drugog damo sve od sebe da unapredimo Lepote koje će privlačiti baš onaj tip Ljudi koje i želimo da privučemo…da prilagodimo našu Svetiljku za tip Leptira čije su Šare baš nama simpatične…
Na primer…
Ako se ložite na Krimose stavite silikone i ona majmunska usta…
Ako se ložite na Sponzoruše obezbedite sebi više tog Audija…
Ako se ložite na Pamet…posavetujte se u knjižari koje se to knjige jednostavno moraju pročitati…
Ako vam je malo dvadeset miliona Balkanaca…naučite engleski…toliko da možete da se muvate na istom…uostalom i nije to neki previsoki nivo poznavanja jezika…
Ako se ložite na Izgled…hajde da u 2019 budete najlepši i najzgodniji ikad…
Ako se ložite na Seksualnost…sasecite licemernu malograđanštinu u sebi…i prepustite se čulnom…
Ako se ložite na Širinu…proširite svoje Vidike…putovanjima…
Ako se ložite na Dubinu…kupite sebi godišnju kartu za Pozorište…
Ako se ložite na Odanost…budite odani do krvi…vama važim ljudima…
Ako se ložite na duhovitost…lupajte i ludirajte se do besvesti…
Ako se ložite na Dobrotu…budite dobri…onako iskonski…
Ako prihvatite ovu Taktiku…stavite sebe na prvo mesto i radite na sebi…ostvarenje vaših želja je onda samo pitanje vremena…
Poenta je usrećiti samog sebe…
I tako usrećen privući nekoga ko će to upotpuniti…
I nekoga s kim će se ta Sreća višestruko umnožiti…nakon što je podelimo…
(Prosto je neverovatno koliko Matematika ne ide uz Ljubav )
Jedan od suštinskih zadataka u životu je ne postati Nesrećan…
I stvarno mislim da je to lično pitanje…
Tojest da ne zavisi ni od koga drugog…osim od nas samih…
I zaista verujem da je svako krojač svoje sreće…
Samo se nešto ne sećam da li je u toj poslovici zaista važno da li je krojač singl ili zauzet…
Ukoliko dobro šije…

Mišićni bol

Potpuno mi je fascinantna činjenica da Ubica najvećeg broja ljudskih snova i nadanja nije ni sreća…ni manjak talenta….ni manjak sposobnosti…ni nepovoljne okolnosti…ni neka čarobna sila…već jedna sasvim nepobitna činjenica…
Uspeh jednostavno mimoilazi ljude koji vole da se osećaju prijatno!
Eto…
Prosto…
Neverovatno…
Ali potpuno istinito…
Ukoliko jako volite prijatnost koju ukusna hrana izaziva velike su šanse da ćete se ugojiti…
Ukoliko jako uživate u provodu dok ste mladi verovatno nećete završiti fakultet…
Ukoliko jako uživate u džabalebarenju verovatno se nećete usrećiti u nekom poslu…
Ukoliko jako uživate u osećaju kada brige odjedanput nestanu moguće je da će vam se alkohol osladiti…
Ukoliko vam je jako prijatan osećaj euforije…dileri u vašem kraju će lepo prosperirati…
Ukoliko se navučete na osećaj nagrade…prokockaćete sve što imate jureći ga…
Ukoliko vam neobičnu prijatnost pričinjavaju nečije butine ili ramena…teško da ćete ostati verni…
Ukoliko vas jako usrećuje novac popločali ste put da postanete lopov…krimos…ili zlikovac…
Uostalom…
Zamislite dva prosečna Bicepsa u teretani…u sred zime…
Jednog koji ne voli da trpi neprijatnost…
I jednog koji voli…
Kakva će situacija biti na proleće?
Mišići rastu kada im je neprijatno…kada ih boli težina tegova…i kada ih jako frustrijaju ponavljanja…
Najbolje za njih je kada im je najteže…i kada se najviše muče…
Vežbe koje ih najviše nerviraju donose najveći rast…
Muhamed Ali je govorio da ponavljanja treba brojati tek od onog nakon kojeg više ne možeš…
Šampionski Mentalitet se tek od tog prelomnog trenutka može prepoznati…
Suština dobrog treninga je u adekvatno odabranoj frustraciji za mišiće…odnosno u tačno odmerenom nivou neprijatnosti koju oni trebaju iskusiti da bi porasli…
Premala neprijatnost nema nikakvog efekta…
Prevelika može izazvati trajna oštećenja…
Ali ukoliko je vlasnik istih uporan u trpljenju neprijatnosti zarad dugoročne radosti…eto ponosa u ogledalu kada krenu majice sa kratkim rukavima…
Zvuči poznato?
Suština progresa u životu je u tome da odaberemo koju neprijatnost vredi istrpeti…i koja će nam doneti baš to što nama i treba…tojest baš ono što je u našem sistemu vrednosti zaista važno….ukoliko se toj borbi predamo na duge staze…uporno istrajavamo u muci…sve dok ne ojačamo…i dok nivo naših kompetencija ne bude dovoljan za uspeh…i dok se uloženi trud ne transformiše u Zrele Plodove koji se mogu ubrati…
Ultimativna je mudrost da svako žanje onako kako je posejao…
Uostalom…
Najteže uzbrdice…strmoglave nizbrdice…i najnepristupačniji Puteljci…obično vode do najspektakularnijih Plaža…
A na njima je sasvim lako posle uživati…i biti srećan…

Krotki

Kad bismo samo za trenutak postali svesni kakve sve probleme nemamo…ili nismo ni imali…problemi oko kojih se bakćemo bi prosto devalvirali…
I posledični pad nervoze bi bio brutalan…
Nesreća je u tome što mi to veoma retko radimo…
I što smo često šampioni u podrazumevanju povoljnih okolnosti…i u očekivanju privilegija…jer smo eto baš to mi u pitanju…
Majstori u bahatosti…
A amateri u zahvalnosti…i u onoj lepoj skromnosti…
Doduše…ponekad će nam to otrežnenje priuštiti Sudbina…
I sve se više nosim mišlju da su ti Neminovni Bolni Porazi blagotvorni…i da je to nešto što se jednostavno i mora desiti…da bismo mogli stasati i porasti…
Ali zato nemam nikakvih sumnji da su zaista najsrećniji oni koji se znaju povremeno uravnotežiti…sami od sebe…
Oni koji su uspeli navežbati zahvalnost…i skromnost…
Oni koji su pitomi i dostojanstveni spram Muke…
A koji se od srca raduju Malom i Običnom…
I kojima je mantra „pa ne mož’ sve imati“…
Oni koji su oprezni sa Očekivanjima…i Prohtevima…
I oni koji su naoštrili tačku jasnog vida…na Dubinu…
I kojima je Forma samo prečica do Suštine…
I koji slave prave Vrednosti…
Oni koji su uspeli da saseku Gordost…u korenu…
I koji su uspeli da razviju Krotkost…vrlinu važniju od svih…
I da je stalno zalivaju u sebi…
Potpuno je jasno da su Krotki zaista blagosloveni…
Kažu i kasnije na Nebu…
Ali svakako već i u ovakvim dobrim Nedaljama…

Surova ljubav

Ljubav je vrlo jednostavna…
Mi je zakomplikujemo…podizanjem naših preferencija na nivo moranja…
Kada jednostavno i sasvim ljudsko „baš bi bilo lepo da me voli ova koju volim“…postane „mora da me voli ova koju volim“…a ona to baš i nema u planu…eto patnje…
I mora kognitivnih distorzija koje će iz tog strašnog poraza proisteći…
Da je to smak sveta…i da nikad više nećemo biti srećni…niti ponovo voleti…
Da je to nepodnošljivo…i da nećemo preživeti toliku neprijatnost i bol…zbog neispunjenja naših očekivanja…
I možda i najvažnije…da to što nas neko neće…definitivno dokazuje da nama nešto fali…da smo defektni…i nedovoljno dobri…kao muškarci i žene…i da nas baš zbog toga verovatno ni niko drugi neće hteti…tojest da je naša sudbina da ostarimo sami…
U stvari…
Nikada se mi suštinski ne sekiramo zbog toga što nas neko neće…potpuno je jasno da svako ima pravo na to…već zbog toga kako mi to iznutra obradimo…koje strašna etikete sebi zbog toga nalepimo…i kojim se katastrofičnim zaključcima i predviđanjima zbog toga prepustimo…
Taj nož nas ubija…a ne nož odbijanja…
Ukoliko bi psihoterapeuti imali jednu jedinu rečenicu kojom bi trebalo da posavetuju ljude koji dolaze na psihoterapiju zbog ljubavnih problema…mislim da definitivno ne postoji bolja od one stare koju je napisao premudri Ivo Andrić…
„Ljubav se ne može naći tamo gde je nema, niti sakriti tamo gde je ima“…
Eto toliko je jednostavno…
I prosto nema ničega poštenijeg na ovoj Planeti od toga…
Niti surovijeg…
Niti lepšeg…

Kazniti labradora

Reče mi koleginica pre neki dan da ne može svog labradora dugo da drži kažnjenim…
Jednostavno ne može da izdrži taj pogled…kada zna da je svaki dan u njegovom životu dragocen…jer oni jako kratko žive…
Zato i ima najrazmaženijeg i najsimpatičnijeg labradora na svetu…
Kakva tužna istina…
Jedina tužnija od ove pasje je da i Naši Voljeni isto tako žive prekratko…
Svaki psihoterapeut to nažalost vrlo dobro zna…
I to je jednostavno tako…
Jedina šansa da osmislimo besmisao života je da volimo…Naše Ljude…jako i puno…dok god imamo priliku za to…
Da ih tetošemo…
Da im ugađamo…
Da ih prijatno iznenađujemo…
Da imamo Naše Male Rituale…
Da se smejemo i glupiramo…onako kako mi volimo…
Da im kupujemo ili spremamo baš to što oni vole da jedu…
Da ih vodamo baš tamo gde oni vole da budu…
Da im opraštamo greške…
I da se ne ljutimo predugo…
Da ne radimo ništa…zajedno…
Jer…život prođe za čas…
I te Emotivne Investicije su jedini način da…kada ih više ne bude bilo…makar imamo sećanja na te Naše Male Čarobne Trenutke…
I da barem na taj način nadmudrimo neumitnu prolaznost…
Na posletku…
To je možda i jedini način da pobedimo u ovoj igri osuđenoj na poraz…
Surova Sinusoida Života će nam sigurno doneti Padove…
To je prosto tako…
I niko nije imun na Nesreću…
Ono što je do nas je da se jako potrudimo da stvorimo Visine…
A nema ničeg uzvišenijeg od Ljubavi…

Ostati ili otići

Suština „Ostati ili Otići Dihotomije“ je u bolno istinitom primeru koji sam maločas slučajno video na netu…
Koji je napisao fm Maestro… @fmMaestro1…
„Petak u Srbiji.
Da sam u Nemačkoj imao bih para da izađem sa društvom.
Petak u Nemačkoj.
Da sam u Srbiji izašao bih sa društvom.“
Prokletstvo posedovanja onoga što nam ne treba…uzimanje „zdravo za gotovo“ nečega čemu smo se ranije dugo nadali…i stalno fokusiranje na ono što nemamo…su ozbiljan generator nezadovoljstava i patnje kod modernih ljudi…
Novac je ekstremno važan ljudima koji ga nemaju…
Kao što su neke druge Vrednosti neuporedivo važnije ljudima koji ga imaju…
I retko ko je tu srećan…
Sreća je čudan i redak koncept…
Prilično neostvariv sa evolutivnog aspekta…i dok god se život pita…
Naši receptori i neurotransmiteri u mozgu prosto nisu baždareni da dugo produkuju osećaj sreće…
Brzo se zasite…
I vazda im treba nešto novo…
Skloni su dosadi…
I čim se na nešto naviknu više ih ne radi…
I odmah bi nešto drugo…čega nema… a baš bi bilo lepo da ga ima…odmah i u neograničenim količinama..
I tako u krug…
Previše i premalo su pojedinačno smrtonosni za sreću…
Međutim ako se spoje…
Ako nakon Ničega konačno dobijete Nešto… eto povoda za Vatromet…
Ako ne verujete…probajte sa Dijetom ili sa Celibatom…
Pa se počastite i pregrešite…
Pa ćete videti…šta je Sreća…
Ako se ustalite u Poslastičarnici ili Bordelu…brzo ćete videti da su sa druge strane medalje dosada i praznina…
Stoga je mnogo bolji plan juriti za Osećajem Zadovoljstva…
Jednostavno jer je taj osećaj sasvim ostvariv ukoliko ispoštujemo Sebe…
Potrudimo se oko svojih Izbora…koji su postepeno izrasli iz našeg sopstvenog sistema vrednosti…sačekamo da Cvetovi polako procvetaju…i na kraju uberemo Plodove koji su baš nama sočni….
Biti zadovoljan je sasvim moguće…i zavisi većim delom od toga kakvi smo mi…a ne od toga kakav nam je život…
Leteti po autobanu u nekoj aždaji…
Ili gledati košarku uz gibanicu i pivo kod kuma…
Samo treba odlučiti…
Šta je to baš nama baš jako važno…
Jer ne može sve…
Makar ne uvek…
Ali se zato možemo organizovati da nešto što nam je zaista bitno bude često…
I možemo se fokusirati na ono što je u čaši…
Bez obzira da li je to časica za žestinu…uglađena vinska čaša…ili pak krigla…
I dopunjavati tu polovinu..
Malo po malo…
Ali neprestano…
Ko se tako opija…lako mu je da bude Optimista!