Архиве категорија: Psihoterapija

Viktor Frankl

4 životne lekcije genijalnog psihijatra i psihoterapeuta Viktora Frankla:
Hiljade knjiga samopomoći se objavi svake godine, obećavajući ključ za sreću i otkrivanje smisla života, ali memoari Viktora Frankla iz 1946. baveći se surovom tragedijom drugog svetskog rata, nude jedinstven i jednostavan odgovor. Frankl kaže da pronalaženje sreće počinje odustajanjem od potrage za srećom.

Austrijski psihijatar Viktor Frankl napisao je psihološke memoare pod nazivom „Zašto se niste ubili“. Kroz lična i iskustva drugih logoraša Aušvica predstavio je svoju teoriju logoterapije po kojoj je smisao, a ne uspeh ili sreća, sila koja pokreće ljudski život. On piše:

„Život ne čine okolnosti nepodnošljivim, već nedostatak smisla i svrhe“.

Frankl čvrsto veruje da se ljudski duh može podići iznad okolnosti koje je nemoguće i zamisliti.

„Kada više ne možemo da promenimo situaciju, izazvani smo da promenimo sebe“.

Logoterapija se manje bavi prošlošću i ispitivanjem svesti, ona je okrenuta budućnosti i smislu sopstvenog života prema kome se treba usmeravati. Na pitanje, šta je smisao života, on odgovara

„Životni smisao se razlikuje od čoveka do čoveka, iz dana u dan, iz sata u sat. Zato i nije tako važan opšti smisao života, koliko specifičan smisao života u datom trenutku. Postaviti tako uopšteno pitanje bilo bi kao da pitamo šahovskog majstora koji je šahovski potez najbolji na svetu. Jednostavno, nema najboljeg, ili čak dobrog, poteza koji ne bi zavisio od situacije u igri i od osobina protivnika.„
Lekcije koje je Viktor Frankl naučio na težak način zvuče jednostavno i u tome je njihova lepota.
1. Ne možemo da biramo svoje okolnosti, ali možemo da biramo svoj stav.
Frankl kaže da, kada je sve drugo oduzeto, čovek i dalje ima svoju poslednju slobodu, a to je sloboda da ‘bira svoj stav u bilo kakvom sklopu okolnosti’. Mi donosimo odluku da nastavimo dalje, da nastavimo da se budimo i živimo svoj život svaki dan, zato što verujemo da postoji neka viša svrha – da naša patnja nije uzaludna.

„Na neki način, patnja prestaje da bude patnja u trenutku kada dobije smisao, kao što je smisao žrtvovanja“
2. Ljubav je čuvar smisla
Smisao može doći iz različitih izvora, ali ni jedan nije snažniji od ljubavi. Frankl piše da je u rovovima Aušvica doživeo istinu starog klišea da ‘sve što ti je potrebno je ljubav‘. Misli o voljenima, Frankl piše, pružaju čoveku osećaj blagostanja makar na trenutak, čak i kada mu ništa više nije ostalo.

„Po prvi put u životu sam osetio istinitost onoga što su toliki mislioci izrekli kao poslednju mudrost svog života i što su toliki pesnici opevali: da je ljubav poslednje i najviše do čega se ljudska egzistencija može vinuti.“
3. Život zahteva smisao za humor
Frankl veruje da birajući smeh i smisao za humor, više nego bilo šta drugo nam može pomoći da se ‘izdignemo iznad svake situacije’. On objašnjava da su zatvorenici pronalazili male momente slobodnog vremena tokom kojih bi pričali viceve i smejali se.

„Pokušaj humora i posmatranja svega u humorističkom svetlu stvara veštinu koja se zove umetnost življenja.“
4. Uspeh i sreća nisu kraj i nemaju kraj
Frankl je žalio činjenicu da savremeno društvo sebe opisuje kroz dostignuća, što umanjuje vrednost onih koji nisu nužno toliko uspešni i srećni kao drugi. Njegov savet za srećan (i uspešan) život, jeste da se ne juri za uspehom, već umesto toga treba posvetiti sebe nečemu većem od nas samih, i pustiti uspeh da nas prati kao neizbežan nusprodukt tog zalaganja.

„Ne ciljajte ka uspehu. Što više ciljate i od njega pravite metu, više ćete ga mašiti. Jer uspeh, kao i sreća, se ne mogu pronaći, oni moraju nastati, a oni nastaju samo kao posledica lične posvećenosti razlogu većem od samog čoveka ili kao nusprodukt nečije potpune predaje drugoj osobi. Sreća mora da se desi, a isto važi i za uspeh, morate da dozvolite da vam se dese tako što nećete misliti o njima.“
Preuzeto sa: http://www.bizlife.rs/lifestyle/afterhour/66488-cetiri-zivotne-lekcije-coveka-u-potrazi-za-smislom/

Vakcine

Ne morate da vakcinišete svu svoju decu…već samo onu koju želite da zadržite!

U mojoj porodici su sva deca vakcinisana…i sva buduća će…ako Bog da… biti…

Kao i deca svih ljudi koji dolaze kod mene na Slavu…i na koje sam ponosan…zbog njihove Dobrote…Duhovitosti…Mudrosti…i Pogleda na Svet…

Cela ova ujdurma oko vakcina je dobar pokazatelj u kom pravcu se zaputio ovaj naš Planet…

Ne morate završiti fakultet da bi bili obrazovani…

Obrazovan je onaj koji ima obraza…

Da bi postali intelektualac…završavanje fakulteta je vrlo poželjno…

Ne zbog toga što je to najbolji način da provedete rane dvadesete godine…i što dobijate još 3-6 godina da budete Dete…i da imate samo dve obaveze u životu…(da učite i da se zabavljate)…nego je i korisno da bi vam „porastao mozak“…da bi se preselili u neku Metropolu…da bi stekli prave Uzore…i da bi u vama…upornim zalivanjem…izrastao intelektualni pogled na svet…kao neke čudesne naočare kroz koje ćete posle čitav život…bistrije…dalje…i dublje…videti…i da bi shvatili koliko ne znate…i koliko je nauka preogromna i fascinantna…

Da ne potpadnete pod Daning Krugerov Efekat…( koji je prema stručnoj definiciji „kognitivna sklonost u kojoj neobučene osobe donose neadekvatne odluke i netačne zaključke, ali njihova nekompetentnost onemogućava njihovu metakognitivnu sposobnost da shvate greške”. Neobučene osobe imaju „iluziju superiornosti”, rangirajući svoju sposobnost iznad proseka, mnogo više nego što ona zapravo jeste. S druge strane, visokoobučeni su skloni da potcenjuju sebe i svoje veštine pateći od „iluzije inferiornosti”. Na kraju, imamo situaciju u kojoj manje kompetentni ljudi rangiraju svoju sposobnost iznad kompetentnih. Paradoksalno, prema mišljenju Daninga i Krugera kompetentnost može da oslabi samopouzdanje, a nekompetentnost da ga uveća.)

Šta to znači?

To znači da postoji veliki broj osoba koje precenjuju svoje znanje i sposobnosti, uvereni su da su kompetentni u oblasti u kojoj su zapravo totalni laici…

I zbog toga što toliko malo znaju o nekom pitanju…oni u stvari nisu ni u stanju da sagledaju svoju nekompetentnost…

Ukratko…

Problem s današnjim svetom je taj što su pametni ljudi puni sumnji…dok su glupi puni samopouzdanja…

Zvuči poznato…

Jel vas podseća na nekog?

Sa televizije…interneta…komšiluka…basketa…ili posla?

Stoga…

Budimo skromni…

I svesni koliko ne znamo…

Slušajmo (dobrog) automehaničara za kola…

(Dobrog) Advokata za sud…

A (dobrog) lekara za medicinu…

Moja jedina prednost što sam lekar je što znam kod kog kolege ću otići za oči a kod kog za zglob…

Čak ni sam sebe ne lečim…

Ne pravim se pametan…

Ne guglujem…i ne raspitujem po komšiluku…

Ne kupujem sočiva na buvljaku…i na stavljam kiseli kupus na rame…

Jer se u to ne razumem…

Nije moja specijalnost…

Tako da…

To što se autizam javlja…u periodu kada se dobijaju vakcine…

To je samo nesrećna slučajnost…

Usud…

To ne dokazuje da su vakcine direktan uzrok autizma…

I prvi šub shizofrenije se javlja obično početkom fakulteta…

Pa šta trebamo uraditi?

Zabraniti čitanje…učenje i studiranje…

Znam…

Neki bi se tome radovali…

Njima ne dam svoju Zemlju…i moju Porodicu…

Branim se Čestitim Življenjem…

Verom…

I Znanjem…

Pravljenjem mehura normalnosti u sveopštem ludilu…

Jer…

Vakcine ne izazivaju bolesti…

Vakcine izazivaju odrastanje…

Tojest…

Odrasle ljude…

Bata

Ne postajemo zreliji i mudriji sa godinama koje smo proživeli…već sa iskustvima koje smo doživeli…
Ili što bi Glumčina Danilo Bata Stojković svojevremeno rekao…“Jednom kada ostariš zažalićeš za dve stvari..za onim što si pogrešio i za onim što si propustio…manje će boleti gde si pogrešio nego šta si propustio“…
Stoga…
Carpe diem!
Ili još bolje Noć…
Iskusite nešto…
Novo…važno…ili malo…
Obradujte svoja čula…
I Dušu…
Ako ništa…
Postaćete mudriji…
I…
Manje će vas gristi savest…kada više ne budete mogli „da iskušavate“…
Jer…
Zaista nema veće Zablude…
Od one… da imamo vremena…

Cujte Srbi

„Sve što radite u krevetu je prekrasno i apsolutno ispravno. Bitno je da se to svidja oboma, i da ne šteti ničijem zdravlju.

Seksualnom devijacijom se može smatrati jedino odsustvo seksa. Sve ostalo je stvar ukusa.“

Sigmund Frojd

Reče Tata Frojd pre sto godina otprilike…

Verovali ili ne…

Kod nas se ljudi još uvek stide masturbacije…i sramota ih je da kažu partneru šta ih uzbuđuje…žene se ustručavaju da im se hoće seks…a muškarci da im se neće…i još se uvek hvale da su nekog kresnuli…dok se žene toga stide kao da su radile nešto neprirodno i nenormalno…

Malograđanština level pro…

I to je jedan u nizu razloga zbog kojih smo besni…frustrirani…ljuti…svadljivi…napeti..namrgodjeni i u fazonu „šta ti mene gledaš brate“…spremni na tuču uvek…i ispravljanje krivih Drina…kao i nesvrsishodnu sublimaciju frustrirane seksualne energije…(videti pod nedojebana koleginica ili frustrirani šef)…

Jedna od mojih omiljenih knjiga je „Čujte Srbi“ Arčibalda Rajsa…

Nema potrebnije knjige u srednjoškolskoj lektiri…od te…

Ukoliko ikada budem pisao knjigu sa tim naslovom…

Moja poruka će biti…

Na prvoj strani…velikim slovima…u boldu…

Vodite Ljubav….a ne Rat!

Čibutkovčani

„Na psihoterapiju idu samo ludi ljudi“…
Jeste…
Kao što kod ginekologa idu samo prostitutke…a kod stomatologa samo ljudi koji nikada ne peru zube…
Odnos društva prema psihoterapiji, psihijatriji, mentalnom zdravlju i ljudima koji su izazvani psihopatologijom je u stvari mera razvoja i emancipacije tog društva…
Što razvijenije društvo to manja stigma…
Psihoterapija je potrebna svima…
Od tinejdžerke koja plače zbog slomljenog nokta do pacijenta sa paranoidnom shizofrenijom koga more halucinacije…
Tinejdžerku da ošamari…
Shizofreničara da pomiluje…
Takođe…
Psihoterapije nije besplatna…a realno ni jeftina…
Kao što nisu ni frizeri…manikiri…pedikiri…mesari…konobari…kao ni More u Grčkoj…niti reglaža trapa…
I ona potpada pod principe tržišta…
Što je neko bolji i iskusniji terapeut to će njegovo vreme biti skuplje…i manje će ga slobodnog biti…
Ali…
Kako kod nas imate muškarce sa ajfonom u džepu a bez trojke gore levo…
I žene sa onim malim smešnim preskupim torbicama (rekao bih marku ali stvarno ne znam, nije moj fah) koje nikada u životu nisu otišle kod ginekologa…
Tako imate i ljude…
Koji će piti…drogirati se…prejedati…seliti se…ludeti u izlascima…pokušavati da se samozaleče…očekujući druge ishode nakon istih postupaka, odluka i izbora…
Ljude koji će planirati svoje odluke po zvezdama…ići kod vračara…tarot majstora…raznoraznih nadrilekara…i samoprozvanih spasitelja i čudotvoraca…sa Crnog Tržišta Ljudske Nade…
Jer je to jeftinije… dostupnije…i agresivnije u marketingu od psihoterapije…
A manja je sramota otići kod njih…pogotovo u Čibutkovici…(bez zle namere prema Čibutkovčanima…sigurno tu ima dobrog sveta)
Ali…
Sentenca da je svako krojač svoje sreće…
Definitivno važi i u ovom slučaju…
Meni je psihoterapije promenila život…
I spolja i iznutra…
Lično i profesionalno…
I menja mi raspoloženje na bolje svaki put kada vidim nasmejanog klijenta koji je porastao…prevazišao svoje limite…i oslobodio svoje potencijale…kako živi…punim plućima…pada i ustaje…iznova i iznova…
Ne zbog Zvezda…
Već na putu ka njima…
Čvrsto…Uporno… i Racionalno kroz Trnje na Zemlji…

Pa ponedeljak je

Čitav život se molimo Bogu i strepimo da se ne razbolimo…hipohodrišemo…ili se pravimo ludi i zavaravamo da smo besmrtni…kao „neće brale grom u koprive“…i mislimo da se te stvari nekom drugom dešavaju…
Sve u svemu…retko koga veseli činjenica da je zdrav…
Jaka stvar…
Dok jesmo…mi to uzimamo zdravo za gotovo…“ samo to“ nam nije dovoljno…
Nerviraju nas novac…vremenska prognoza…salce…celulit…televizija…komšije…kolege…ovi sto nas neće…dosada…i Sitne Svakodnevne Srbistanske Nepravde…
Kakva bahatost…nezahvalnost…rasipništvo…i plitkost…
Sto bi rekao Dušan Kovačević…The Genious…bolest je nesreća…a zdravlje nije sreća…srećni smo samo kad smo bolesni pa ozdravimo…
Da li zaista moramo da dobijemo neku Karcinomčinu da bi shvatili koliko je život dragocen…neponovljiv…i još više kratak…
Da bi okrenuli taj broj…otputovali na tamo gde smo oduvek želeli…ispravili neku manu…izvinili se…rekli nekome važnom da ga volimo…drugačije prerasporedili vreme…i skupili hrabrost za nešto što smo oduvek želeli…stavili bocu za kiseonik ili padobran…na ledja…i otisnuli se…u strah…i adrenalin…
Da li se baš moramo razboleti da bi nas ti neostvareni snovi motivisali da ozdravimo…
A ovako ih odlažemo svakodnevno po difoltu…pritiskamo snooze u glavi svako jutro…decenijama…dok ne postanu samo sećanje…i žal…za propuštenim…neiskorišćena prilika iz mladosti…
Znam…
Jasno mi je da nekako moramo sebe zavarati da ima vremena…da bi bilo preteško da dok se brijemo ujutru razmišljamo kako nam je ovo možda poslednji dan..
Ko bi učio…otišao na posao…platio račune…jeo tonus hleb…brokoli i tofu…hidrirao se običnom vodom…i gledao serije na tv-u jer je vrućina…i nema para…a trebaju mu krajem septembra za nešto…
Znam da moramo biti odgovorni i realni…umereni…zapeti sada…da bi uživali posle…mudro i racionalno…
Odložiti kratkoročna zadovoljstva zarad dugoročnih…
Ali…
Život zaista nema reprizu…
I niko od nas ne zna koliko mu je ostalo…
Ali svi znamo šta bismo zaista želeli…
Šta bismo uradili…da imamo jos nedelju dana…pre bolova i invalidnosti…ili kada bismo nekako mogli tačno da znamo kada počinje kraj…
Možda ne moramo u stvarnosti preživeti golgotu razboljevanja i ozdravljenja…da bi progledali…da bi postali srećni…sa ovim sto već imamo…privilegijom vremena i zdravlja…potencijalom da uradimo šta god poželeli sa svojim životom…
Možda možemo to rešiti samo na filozofskom nivou…porasti…i omudriti se….
Od jutros…
Uhvatiti dan…
Biti spolja…ono što smo zaista iznutra…
I živeti do koske…
Uostalom…
Pa Ponedeljak je…

 

Trpljenje

Ne znam da li to ima veze sa našom napaćenom istorijom…
Geografijom od Krvi i Meda…
Ili sa hrišćanstvom per se…
Ali jedna od najupečatljivijih osobina koju naš narod ima i neguje je svakako TRPLJENJE…
Zlopaćenje…istrajavanje…mučenje…odricanje…uporno čekanje na bolje dane…podnošenje…stoicizam…i asketicizam….ćutanje dok boli…ropstvo…životarenje pod represijom…
Ponešto istrpeti je dobro…
Ponekad sklonost ka…i mogucnost istrajavanja u trpljenju predstavljaju olakšavajuću okolnost i dobar prediktivni faktor uspeha…na primer…u sportu…u pečalbi i rintanju u inostranstvu…neverovatnim pobedama na bojnom polju i golgotama u istoriji…preživljavanju pod sankcijama i u nemaštini…
Ali neuporedivo češće puko istrajavanje u trpljenju predstavlja odraz patologije…neasertivnosti…inertnosti i pasivnosti…čekanja da nas neko drugi spase…upiranja prstom u nebo…odbacivanju makaza za krojenje svoje sudbine…ili jednom rečju… malodušnosti…
Svi mi poznajemo one žene koje trpe loše brakove „zbog dece“…nedostatka para…malogradjanštine…i da im okolina ne bi nalepila etiketu „polovnjače i raspuštenice“…ili zato sto i nemaju gde da se vrate…pa umiru polako na rate…proklinjući sudbinu…
Najbolje studente koji volontiraju po 7 godina zbog sna da će jednog dana zaista raditi to što žele…sna o gospodstvu…zbog koga su se dugo odricali…pa jos malo…i jos samo malo…večno za šargarepom… gladni… isfrustrirani… željni…besni na sebe…i na sve…dok se ne razbole…srećniji telesno…manje srećni…karakterno ili duševno…
Radnike kod privatnika…neprijavljene…koji se muče dok potpuno ne crknu… 30 dana mesečno…po 12 sati dnevno …uz poniženje svakog prvog i petnaestog…a ponekad i ne…ukoliko je gazda na Sejšelima…bez ikakve nade da ce biti bolje „jer moraju“… zbog gladnih usta koje čekaju kod kuce…
Ili ljude koji su depresivni…od pada Krajne…Slobe…5. oktobra…demokrata…ili zbog ovih sada cvećki…
Ili koji nisu napustili svoj stan tri godine…zbog agorafobije i panike…straha da ce umreti ili poludeti čim prekorače kućni prag…ali zato uredno ne veruju u psihijatriju…i psihoterapija je samo bacanje para…a lekovi obično djubre…i neće da se truju…“to nije zdravo“…
Nedonošenje odluke je isto odluka…
Trpljenje je izbor…
Taj izbor je dobar ukoliko nas vodi ka cilju…
Ukoliko rastemo tokom njega…
Na primer dok se mučimo učeći na fakultetu…treniramo i držimo dijete…trpimo mane naših partnera sa potencijalom da nas dugoročno usreće…i idemo na ličnu psihoterapiju…da bi se izdigli iznad nasih prepreka…i ograničenja…
Trpljenje sebe samo radi…
Inertno…pasivno…autodestruktivno…nesvrsishodno…besmisleno…rigidno…i tvrdoglavo…zarad boljih dana… Boga…i kosmičke pravde…je teška patologija…veoma loš način rešavanja problema…ponekad i katastrofalan…smrtonosniji od njih samih …zbog kojih smo i počeli da trpimo…
Treba verovati…ali…kako mi je moj lični premudri sveštenik jednom prilikom rekao…Bog je dao da se uradi sve što je u našoj moći…pa tek onda trebamo tražiti pomoć…vetar u jedra usmerena u dobrom pravcu…kroz molitvu…
Ići na GAK kod ginekologa svakih šest meseci…pa u povratku zapaliti sveću u Hramu…za zdravlje…
Vezati pojas…i voziti polako…trezan…pa staviti ikonu u pretinac…
Jer….
Iracionalni trpe bez cilja…žive u snovima i sa nerealnim željama…da će biti bolje
..da će se situacija sama od sebe promeniti…zaraženi smrtonosnom bolešću čekanja koje polako ubija…
Racionalni se prilagodjavaju realnosti…koriguju sebe…pa nju…
Razvode se…sele u zemlje koje cene pamet…ili vredne ruke…otvaraju mala preduzetnistva u gradu…ili gazdinstva van grada…i traže stručnu pomoć…kad im je svega preko glave…od ljudi koji su učeni za to…
U tom malom I…je suštinska razlika izmedju sreće i tuge…
Osmeha ili suza na kraju dana…
Žabe koja se brčka u loncu na vreloj ringli čekajući nestanak struje…i one koja iskače čim voda malo otoplli…na šporet pa kroz prozor…
Što pre uzmemo gumicu u svoje ruke…i obrišemo to jedno jedino slovo…to ce nam pre sudbina postati bolja…
A mi se ponovo roditi…
Doduše ovaj put kao Dete Sreće…

Odmor

Pre no što sebi zalepite dijagnozu depresivnosti…anksioznosti…panike…ili “da ste skroz poludeli”…

Postavite sebi jedno veoma jednostavno pitanje…

Kada ste poslednji put bili na odmoru I koliko dana je taj odmor trajao?

Ukoliko je odgovor…”ne pamtim…ili…pre  sto godina…ili čak samo prošlog leta”…šta očekujete?

Pre no što počnete da se samopsihijatrizujete…

Napravite mali test…

Otputujte negde…

U skladu sa mogućnostima…

Na more…ili u zavičaj…

U inostranstvo ili na Srebrno jezero…

Kod kuma na vikendicu…ili na last minute letovanje na 12 mesečnih rata…

Pa potom budite psihijatar…

Verujte mi…

Po sebi znam koliko je to potrebno…i važno…

I isto tako znam u kakvoj zemlji živimo…

Niko nema goreg Gazdu od mene…

Ni ja sam sebi ne odobravam godišnji…uvek mi fali novac za nešto…i još samo maj…jun…jul da preguram…još samo pašenogu od kumine sestre da pomognem…da ga nešto kratko posavetujem…

Depresivnost…razdražljivost…nesanica…i uporne uznemiravajuće opsesivne misli…su tri glavna simptoma Burn-outa…Sindroma Sagorevanja…ili narodski rečeno Premora…

Mala investicija…novčana i vremenska…u Odmor…će vam se mnogostruko isplatiti…

Jer…

Ko ne zna da se odmara…

Taj neće moći dugo dobro da radi…

I džaba vam sav novac …

Ukoliko ga zarađenog kao kofom sipate na plamen uznemirenosti premorene psihe…

Ukoliko ga trošite na zalečavanje napaćene duše…”koja brate ne može više”…

I ukoliko izgubite sebe…

A staviti sebe na prvo mesto…biti dobar prema sebi samom i čuvati se…su krucijalni činioci mentalne higijene…zrelosti…i racionalnosti…

Opasna mudrost…

I preduslov za dugovečnost…sreću…ispunjenost…i uspešnost u životu…

 

 

 

Svinje i kurve

Svi su muškarci svinje…

I…

Sve su žene kurve…

Veoma česte sentence na psihoterapiji…

I isto toliko neistinite…

Ako su Poslednji Primeri Suprotnog Pola u vašem životu zaista i bili takvi…to nikako ne moze biti dovoljan dokaz da su Svi takvi….

To bi bilo kao da proglasimo sladoled kao poslasticu neukusnim jer smo pojeli neku prevaru…u nekom zabačenom lokalu…

Ne odemo vise nikad na letovanje zato što smo se razočarali nekom destinacijom…i agencijom…

Prestanemo da idemo u pozorište jer je neka predstava bila glupa…i dosadna… a glumci neinspirativni…

Ili se odselimo iz Beograda jer je danas 40 stepeni…i stvarno je nepodnošljivo na asfaltu…

Koliko bi to bilo pametno sa naše strane?

Koliko bi bili iracionalni da tako nešto uradimo?

Koliko god nas je neko povredio i razočarao…prevario…izdao…napravio naivnim…lagao…i jednom…ne toliko akademskom…rečju zajebao…

On ne može obojiti celu vrstu…i čitav pol…

Sve žene i sve muškarce…

Na sreću svi oni potpadaju pod staro dobro Gausovo Zvono…

Neki su zaista loši…recimo 20-tak posto…

Iskusni poznavaoci beze od njih glavom bez obzira cim primete prve Znake Uzbune…

Velika većina (oko 60 – tak posto) su prosečni…sivi…sa manje ili više vrlina i mana…

I sa njima se covek može zaista lepo zabaviti…duže ili kraće vreme…u zavisnosti od nijanse sive…i potrebe za belinom…

Bogu hvala…

Postoji 20-tak posto zaista dobrih prilika…

Ljudi sa potencijalom da nas usreće…

I da njihova sreća postane bitan uslov za našu…

Ljudi koje vredi tražiti… čekati…osvajati…i čuvati…kao malo vode na dlanu…

Ljudi zbog kojih se vredi promeniti…naučiti nesto novo…odbaciti predrasude…zablude…loše navike…i postati bolji čovek…

Ljudi koji su baš nama kompatibilni…i za nas stvoreni…

Stoga…

Tražite ukusne sladolede po celom svetu…

Putujte…od Čanja do Maldiva….

Idite u pozorište…i na predstave od 200 dinara…i na premijere…

I verujte da ce zahladneti…cak i na Novom Beogradu…obećavam…

I povećajte uzorak suprotnog pola…

Samo tako vam istrazivanje moze biti istinito…

Inače…

Moj odgovor klijentima na prve dve tvrdnje uvek bude…

„Svaka vam čast kad ste već stigli sve da ih isprobate… “ 🙂