Месечне архиве: октобар 2026

Jezdenje

Priča mi drug koji je skoro dobio Sinčića kako je tek od kada njega vozi shvatio da u stvari zaista i treba voziti po ograničenjima…
Ni kilometar brže…
Kaže tako se najviše vidi…muzika se bolje sluša…blago koje vozi je najbezbednije…a i gde bi njih dvojica uopšte i žurili…
Kad već sve imaju…
Ne može se vreme bolje potrošiti…
No da zajedno jezde u nekom svom laganom ritmu…
Guštajući međusobnu ljubav…
I slaveći radost i lepotu življenja…
Dok uživaju u danima koji su jednostavno bolji od drugih…

Nije više anksiozan

U moru komičnih situacija iz moje prakse jako volim onu kada me je moj dobri prijatelj zamolio da primim nekog njegovog drugara koji je malčice posustao u životu…i kome je jako porasla anksioznost u poslednje vreme…toliko da je čak počeo da ima i panične napade…
Ja sam ga naravno primio preko reda…i to je bila jedna od onih ekspresnih psihoterapija kakve obično i budu sa pametnim ljudima koji i nisu nešto preterano bolesni…već više zaglavljeni…u nekim životnim izborima…bolje rečeno živim peskovima…
Uglavnom nekoliko meseci nakon završetka te psihoterapije sam sreo mog prijatelja koji mi je…uz taj prepoznatljivi šeretski osmeh…samo rekao kako sam neviđeni stručnjak i pregalac u borbi za mentalno zdravlje…i kako zaista treba da mi se oda počast i kaže svaka čast…jer „eno ga njegov drug se posle psihoterapije razveo…dao otkaz u korporaciji…svako veče pijan po gradu do zore sa novom ženom…dužan k’o Grčka…sav ispijen…ne zna gde udara“…
Ja sam mogao samo reći u svoju…ali i u odbranu struke koju mnogo volim…“ali nije više anksiozan“… 😀
I tako smo se slatko ismejali…
Pogotovo kada smo zaključili „da ga već dugo nije video tako srećnog i nekako zadovoljnog svojim životom“…
Mada doduše…
U svakoj šali pomalo i istine…
Neke anskioznosti i panični napadi su obični egzistencijalistički vakumi…
Ništa strašno…
Samo krik duše i tela „da ovako kako smo odlučili da živimo više ne može“…
Zato su ponekad ti problemi i tako lako rešivi…
Čim naši pacijenti odluče da toj Duši nađu ugodno mesto na ovom svetu…
Onako baš po njihovoj meri…
Pa makar to mesto malčice i štrčalo…nama ostalima uobičajno nesrećnima…
Duša će znati da joj je dobro…
A od toga veći Lek još dugo nećemo izmisliti…

Stenice

„Mnogo se ti sekiraš za nekoga ko je već pretekao barem nekoliko problema koje bi i stenu slomili…i našao način da ih nekako reši i ostane na nogama…nasmešen…neogorčen i nezaključan za sve ono lepo i bitno na ovom svetu“…sam onako uzgred telefonom pre neki mesec rekao mojoj drugarici po čijem bi se životu opušteno mogla skicirati ona stara „ko je kleo nije dangubio“…
I pre neki dan kad smo se čuli…kada je ovogodišnja Bura prošla…samo mi je rekla kako je o tim rečima stalno razmišljala…i kako su joj nekeko davale snagu kad joj je bilo preteško…i da uprkos tome što me zna kao potpunog Blesana…da ne poveruješ…izgleda ipak nešto i znam od te moje „psihologije“… 🙂
A meni je bilo milo…
Nikome se više ne divim…
No dobro upakovanim Stenama…
Bistrookim i nasmešenim…
Koje nikad ne zaboravljaju onu staru „da nije ni bitno šta te napada već koju Svetinju braniš“…
I i dalje se pitam čime smo je zaslužili…
Jer Mustre su važne…
Pogotovo u periodu života kada su Snaga i Hrabrost najvažniji…
A i malo je glupavo ne radovati se životu i kukati…
Kad se već možemo po njoj ravanati…
Hvala Malena…
Hvala Stenice..
(Hahahahaha…mislio sam kao deminutiv od stene…ne kao po insektima…mada i to treba razmotriti…s obzirom…koliko nam je već dugo pod kožom…sasvim neizlečivo…🙂)

Jadranska magistrala

Jako volim Jadransku magistralu…
Pošto ronim…često tuda prolazim…
Najčešće na potezu od Budve do Splita…
Fascinantan mi je taj put jer sam neporavljivi zaljubljenik u Jadran…najlepše more na svetu…koji je bio toliko ljubazan da na ovim našim obalama bude maltene sve vreme okrenut ka zapadu…kako bi nakon svog ugođaja danju…predveče imali i te čarobne zalaske…
Volim vožnju uz more…spuštene prozore…vetar u kosi…dobro ovo malo što je ostalo 😀…i sve te mirise i prizore…i večito odvrnutu muziku do daske…
Nekako nikad tu nisam prolazio a da nisam bio srećan…uzbuđen i radostan…što je i privilegija svih nas kojima je boravak uz more kuriozitet…a ne svakodnevica…jer ona divna izreka da je glad najbolji začin jelu…važi i za to…kao i za sve ostalo što se može poželiti…
Tim putem se lepo vozi…no ja tu nekako uvek žurim…na trajekt…ili da bih što više vremena imao na plaži…u moru ili pod njim…
A razlog zašto sve ovo pišem sada…je što sam juče prolazeći tuda ponovo nekoliko puta naišao na Najsrećnije Ljude u Kosmosu…kako u svom ritmu jezde…
Svako ko tu vozi…zna da se tim putem ide relativno brzo…sve dok sporadično ne naletite upravo na njih…
Raspadnuti kombi…sklepano improvizivano zbudženi kamper od 30 ili 40 godina starosti…preuređen na sve moguće načine u vozeću kamp kućicu…bicikle nazad…kajaci…sup daska…vesla…stolilce i stolovi na krovu…i hiljadu i jedna nalepnica na vratima vozača sa svih čarobnih mesta koje su obišli…koji jezdi u svom ritmu…
Oni nikad ne žure…
Što zbog stanja i pretovarenosti tih kombija…
Što zbog toga što na jedan način vozimo mi koji smo na moru nedelju ili dve godišnje a na sasvim drugi način oni koji tu dolaze na tri ili četiri meseca leti…
Što bi zaboga žurili…
To je manir samo nas ludih i ajde da tako umilno kažem…ne baš bistrih…
Često je za volanom neka Mama…draga i nasmešena…koja đuskajući i pevajući nešto na sav glas…malenim šakama vozi te grdosije…najčešče gledajući kroz volan…pretpostavljam menjajući Tatu…koji je prethodnu noć vozio iz neke Varšave…Minhena…Budimpešte…ili Novog Sada…
Obično se na suvozačevom sedištu ludira neko kovrdžavo dete…svo zamusavljeno od lubenice ili tako nečega…uvek bez majice…uvek sa šeširom…
Ma koliko ih dobrim kolima preticali…
Ma koliko bili uspešni…bogati…slavni i bitni…
Niko nije u boljoj životnoj poziciji…
Niti u boljem prevoznom sredstvu…
Jer nema važnije stvari niti dragocenije vrednosti na ovom svetu od Vremena…
I mogućnosti da ono što najviše voliš…sa onim koga najviše voliš…radiš najduže i najsporije moguće…
A znate već i onu divnu Mome Kapora da se čudi ljudima koji prodaju vino…jer šta će bolje kupiti za taj novac…😀
Slično je i sa ovim Srećnicima…
Nema tog unapređenja… titule… pozicije…slave ili novca kojim ih možete prevariti…
I namamiti ih da od ovoga odustanu…
Jer oni već žive najbolji mogući život…
Hvala za podsećanje…
I srećni vam puti…
Pa možda jednom budemo komšije…
Čitavo Leto…
Lepo bismo se mi slagali…