Crni i Ljilja

Od momenta kada je ušao u foaje mog omiljenog restorana u Podgorici tog jutra vreme u lokalu je stalo…
Duboko verujem da je svaki muškarac koji se u tom trenutku našao unutra pomislio „hoću li ja ikad izgledati ovako?“…a svaka žena „kakav frajer jbt“…
Crni kožnjak…crna košulja…crne farmerke…crne cipele iz onih prodavnica u koje ne ulazimo…crne naočare za sunce…crna kosa…dva metra visine…ramena od metar…struk od 30 centimetara…šake…arkade…nos…uši i falange na pesnicama koje imaju samo ljudi koji se nikad ne boje da se potuku…čak to i jako vole…
Dva momka su ušla iza njega…za koje tek na drugi pogled shvatite da su obezbenje…po tome kako drže ruke…i šta kriju za pojasevima…
i Te Crne Oči…
I Taj Pogled…kojim je odmerio sve nas smrtnike unutra…prosto da se smrzneš…
Pomislio sam kako moji klijenti sa socijalnom anksioznošću uvek veruju da će ih kada uđu u neki novi prostor svi odmeravati i procenjivati…i otkriti da su nikavi…no Crni nije imao taj problem…on je sve nas u restoranu u stvari odmerio…kao neki Alfa Predator…shvatio da mu nismo ni do kolena…i da je bezbedan…i zaputio se ka stolu u uglu na kome je stajao znak rezervisano…
Da je ovo film…Crni bi bio glavni osumljičeni za negativca…jedan kroz jedan…
I kada je skinuo kožnjak…odblesak sata koji je obasjao prostoriju je nekako upotpunjavao priču…ozbiljnog statusa…i profesionalnog opredeljenja…
A mom profesionalno deformisanom i na crni humor navučenom mozgu…je s obzirom da se radnja dešava u Podgorici…palo napamet kako bi bilo baš zgodno da pucnjava u restoranu počne čim omlatim moju kajganu sa pršutom…kako ne bih po onom antologijskom komentaru sa googla za restoran Korkovađo u Budvi i ja morao da dam četiri zvezdice prosto savršenom restoranu…jer je aposlutno sve bilo divno tokom večere…ambijent…klopa…usluga…samo su pored coveka koji je davao recenziju izrešetali momka…pa je zato smanjio jednu zvezdicu…jer je to malo pokvarilo atmosferu ugodne subotnje letnje večerinkice…😀
Crni Lepotan je seo za sto u uglu…konobari su brzo sklonili natpis rezervisano…i diskretno upitali „Za vas isto…Gospodine…kad ste stigli iz Italije?“…i ja bih se iz te edukacije kako Muško i treba da izgleda vrlo brzo vratio svojoj pršutici…da situacija nije otišla u sasvim neočekivanom smeru…
Iz toaleta se bešumno pojavilo ženče koje izgleda baš onako kako svaka naša Majka izgleda kada radi veliko spremanje u kući…polu pogrbljena…sa dušom u nosu…i tim Dobrim Očima…jasno namerenim da se taj deo kuće/restorana besprekorno danas uredi…pa kud puklo da puklo…sa crnim pantalonama i sa ponekom flekom…crnom majicom sa diskretnim znakom higijeničar…malenom kofom na točkiće…i dobro natopljenim mopom…
Odmah me je obuzela neka kombinanacija tuge…sete…neobičnog poštovanja…i stida kada vidim ljude koji vredno i pošteno rade sve one poslove koje mi nikad ne bi radili…i koje uzimamo zdravo za gotovo…sve dok ne prestanu…kada nam momentalno postane jasno…koliko su ti Diskretni Heroji važni…i
U jednom trenu…Crni Lepotan sasvim neočekivano prozbori baršunastim baritonom…“Teta Ljiljo…kako ste?“
Ljilja se prenu i napravi onu facu koju svaka Majka na ovom svetu napravi kada prepozna neko Dete koje zna od kad je imalo sedam godina…i bilo krhko…maleno…i prepadnuto…ali ne toliko da Palačinke sa domaćim Džemom neće pomoći kada se on i njen sin…njegov najbolji drug iz detinjstva vrate sa treninga boksa…u njihov maleni stančić u potkrovlju podgoričkog bloka 6… koje su ušmrkavali kao tornado…toliko da ona ne može da ih napeče…ali bratski…i pošteno…jednu sin…jednu drug koga je doveo…
„Jeste dobro…sad ovde radite?“…ustade Crni i zagrli je onako kako se grli neko koga jako volite preko deceniju i za koga znate da vas voli i da nikad mrava na svetu nije zgazio…Ljude Bastione Čovečanstva…“Je li Jovan još na brodu?“
Ljija ostavi mop…obrisa žurno ruke u pantalone…kako rade svi ljudi kojima su ruke zaprljane poštenim radom…i koje slute dostojanstvo…i prozbori…“evo još malo…kako si sine…smršao si nešto…jedeš li šta kuvano?“…i onda nestade u njegovim mišicama…
„Jeste…dolazi za Novu Godinu…bilo bi lepo da navratiš na Palačinke…“
Crni momentalno odbrusi…“A ne ne…sad ćete vi da ostavite te krpe i da doruckujete sa mnom…Momak…još jedan pribor…brzo“…
Neobično me je to dirnulo…
I nekako me je do poslednje ćelije u telu oduševilo…
Šta su ti predrasude…
Moj kum koji je jedan od najboljih sudskih lekara na svetu uvek tvrdi da sa ozbiljnim kriminalcima nikada nećeš imati problem…samo ih tretiraj pošteno…i ne dodaj im ništa što nisu skrivili…robija je njima ionako samo uračunati deo posla…komparativni rizik profesije…i da je sa njima uvek imao ljudski odnos pun poštovanja…za razliku od ove Sitne Boranije što kriminalne…što intelektualne…što svakojake…
I zbilja i daje verujem u onu da je ultimativni izraz Gospodstva to kako tretiraš ljude oko sebe…i kakav će im biti dan nakon što su te sreli…
Ljilji će svakako biti lakši…dok se predveče bude gegala ka svom potkrovlju…
Ali je tako bilo i Crnom pre dvadesetak godina kada je išao ka svom…punog stomaka…i duše…i mira…i ljubavi…i nade…u ko zna kakvu buku i haos…
Iako sam u Podgorici bio da bih ja držao radionicu…prava se održala juče u tom restoranu…
Poštovanje prema Majkama…a pogotovo onim Dobrim Duhovima od njih koje su nas sve podigle…hranile…kupale…oblačile…nosile u naručlju…uspavljivale i lečile kada smo bili bolesni…štitile nas kad smo bili najkrhkiji…koje su odvajale od svojih usta kada su naša bila najgladnija…i volele nas beskonačno kada u skupini ljudi koji to uobičavaju nije bila neka preterana guzva…a pogoto onu Dečicu…ni krivu ni dužnu…koja nisu imala baš nikoga svog…
Ljubav je isto energija…
Ona se ne može uništiti…
Kad se jednom stvori u nečijoj Duši…i zaseje u svet…ona počinje da kruži…
Dobro bi bilo da i naše lične Majke…što rođene…što one koje to nisu…negde nađe…i zapljusne…
Što pre…
Možda već i sad nakon što ste pročitali sve ovo…
Setite se ko je bio dobar prema vama…bilo kada…a pogotovo onda kada to nikako niste mogli da mu vratite…
I recite im to…
Niko manje ljubav na ovom svetu ne traži od Majki…
Niko to više ne zaslužuje…
Hvala Crni…
Hvala Majka Ljiljo…

Оставите одговор