Dragocenost

Ponekad i nije toliko važno šta dovodi naše pacijente do nas na psihoterapiju…
Već je neuporedivo važnije to koliko oni veruju u sebe…koliko su sebe spremni da čuvaju…koliko imaju samopouzdanja…i koliko u sebi gaje onaj lepi Ponos…“ma sad ćete da vidite…(upišite omiljenu psovku po izboru 😀)…nema predaje“…
Jer…
Šta može razvod ljudima koji veruju da zaslužuju ljubav…i da su dobre prilike…
Šta može otkaz ljudima koji veruju da su učeni…vredni…i sposobni…
Šta može preseljenje ljudima koji u sebi gaje onu lepu ideju da su pametni…hrabri i da će se snaći bilo gde…
Šta mogu toksični članovi porodice ljudima koji shvataju da se primarna porodica ne bira…i da je to jedna lutrija gde svakome nešto zapadne…bolje ili gore…a da je pravo umeće odabrati sebi prijatelje i partnere…gde se mi zaista jedino i pitamo ko će to biti…i koji će nam postati nova porodica…po principu što gora primarna porodica…to važnije s kime ćemo se okružiti u sekundarnoj…
Stoga se time i bavimo na psihoterapiji…
Jedna do dve seanse da shvatimo šta je muka…
Jedna do trista seansi da se naši pacijenti osnaže da uzmu svoju sudbinu u svoje ruke…da odbace iracionalnosti kojih su se možda odmalena pogubno držali…i da nađu svoje mesto u okolnostima kakve jesu…a ne kakve bi bilo lepo da budu…i da krenu milimetar po milimetar da uređuju svoje živote…dok ne postanu baš onakvi kakvi bi i trebalo da budu…
I jedna seansa da se pozdravimo i da proslavimo…
Zato je psihoterapija toliko i lepa…
Jer šta god nas napadalo…
Ipak je odvajkada bilo važnije šta imamo da branimo…
A ta se Dragocenost uvek može uvećati…

Оставите одговор