Vito Nikolić


Puno sam čitao o tome…
I dugo razmišljao…
Zašto neki moji pacijenti vole da urnišu sebe…
I bilo mi je donekle jasno…
A onda sam juče slučajno naleteo na divne stihove još divnijeg Vite Nikolića…
I momentalno shvatio da su oni ubedljivo najbolje objašnjenje za taj destruktivni poriv…
Ali i sjajno predložena terapija…
I podsetnik da kad god ne znamo šta ćemo sa nekim osobama kojima je mnogo teško…možemo prevrnuti nebo i zemlju da nađemo Mrvicu toga što je dobro u njima…i što vredi voleti…
I jasno im ukazati na to…
Ponekad baš to malo bude dovoljno za spas…
No da ne tupim…
Poslušajte Majstora…
„Noćas tako želim da me neko voli,
pregršt nečije nježnosti mi treba;
noćas ću sve da zaboravim i prebolim
i da se vratim u naručje neba.
Ja sam bio kafanski i više nič’ji,
i bio pust i prezren – neželjen ko grobar.
Noćas bih htio sebi – dječaku da ličim
i da mi opet kažu kako sam dobar.“
Briljantno…

Оставите одговор