Nekoliko ovonedeljnih seansi me je podsetilo…da u moru razloga zbog kojih se divim mojim pacijentima posebno se izdvajaju oni za koje važi ona britka Senekina misao…
„Čovek postaje častan onda kada mu patnja da svako pravo da odustane, a on ipak ne odustane.“…
Ponekad je to neodustajanje i naša poslednja odstupnica…
Poslednje utočište da se Čovek skrije…
Najdublji temelj na koji se može osloniti dok traju Zemljotresi i Uragani…
I najegzaktniji dokaz da je tu titulu da se može smatrati Čovekom i zaslužio…
Latinski glagol docere od koje je nastala reč Doktor i onako znači učiti ili poučavati…
Međutim…
Dugo već razmišljam ko tu koga zaista uči…
Mislim da sam sve najvažnije lekcije u stvari sakupio od mojih pacijenata…
Jer ta reč potiče od latinske reči patiens…koja znači onaj koji trpi…ili onaj koji pati…
Ali može značiti i onaj koji podnosi…
A od ovih mojih koji podnose…koji se ne predaju…koji se nisu slomili…koji uprkos svemu nastavljaju da idu dalje…milimetar po milimetar.. ka onome što su zacrtali…i do čega im je najviše stalo…ja većih Učitelja nemam…
Niti ću imati…
Hvala na tome…uvaženi Učitelji…
Učitelji i učenici
Оставите одговор