
Vrlo često…vrlo istinito…
„Ljudi nisu zavisni od alkohola ili droga. Oni su zavisni od bežanja iz realnosti“

Vrlo često…vrlo istinito…
„Ljudi nisu zavisni od alkohola ili droga. Oni su zavisni od bežanja iz realnosti“
Dame i Gospodo…
Eto ga njegovo veličanstvo Ponedeljak…
Poklonite se i počnite!
Želim vam svu sreću ovoga sveta…i dovoljno snage i mudrosti da istrajete na krivudavoj magistrali Želja-Cilj-Volja-Trud-Uspeh…
Neće biti ni malo lako…
Ateriranje sa Visokih Polja Maštarija je vraški teško…
Ukoliko ne verujete…pitajte one koji su započeli dijetu…pokušali da izađu iz frend zone…odjavili se sa biroa za nezaposlene…koji su nešto dugo gradili…ili se skidali sa heroina…
Ali biti debitant u realnosti je barem milion puta bolje …no biti majstor u zamišljanju…i to vrlo dobro znaju svi oni gluplji, netalentovaniji i gori od vas…koji su se usudili…da pokušaju…
Jer zaista…
Dok se pametni napametuju…glupi se nažive…i nauživaju…
Ali sreća je da još uvek imate vremena…
Ponedeljak je još mlad i zelen…
Još uvek možete započeti…
Bukvalno Sve…
Tek kada zaista shvatimo šta nas sve može snaći u životu…šta nam se sve loše može desiti…kakve sve varijante loše sreće…kakve sve neprijatnosti, nedaće, bolesti, gubici, opasnosti, padovi, poniženja ili muke…tek onda možemo zaista postati zahvalni na onome što (još uvek) imamo u ovom trenutku…tj. u realnosti…
Dok god sebe zavaravamo da smo besmrtni, nepogrešivi, nepobedivi I posebni… i dok sreću smatramo našom rođakom…podrazumevajući da se nama nikada ništa ružno ne sme desiti…plakaćemo za svaku glupost…frustiraće nas banalnosti…kukaćemo za onim što nemamo…proklinjaćemo svoju sreću…uzimajući zdravo za gotovo sve što smo dobili…i što imamo…
Po pitanju psihe…tek kad shvatimo koliko se brzo voda može proliti…možemo biti zadovoljni našom dopola punom čašom…
Dok god mislimo da je realnost krigla koja preliva…uvek čemo biti žedni…
Skromnost po pitanju očekivanja je svakako vrlina…
I jedini pravi protivotrov za anksioznost…

Velika mudrost u malom pakovanju…
Samopouzdanje nije „svidetiću im se „..
Samopouzdanje je „biću dobro i ako im se ne svidim“…
Malo Aristotela nikad nije previše… petkom uveče pred izlazak…
„Da biste zasigurno izbegli kritike…recite ništa, uradite ništa i budite ništa“
Živite!
I…
Živeli! ![]()
Obezvređivati sebe samog zbog toga što smo siromašni je podjednako suludo i iracionalno…kao što bi bilo ceniti dilere, sponzoruše, kontroverzne biznismene i raznorazne druge prevarante…samo zato što imaju novca…
Kao što pomenutim „individuama“ ni neograničeni novac ne može sprečiti osećaj gnušanja kod pristojnog sveta…tako i poneko poniženje koje siromaštvo nudi…ne bi trebalo da nas zaslepi…i zbuni u proceni prave vrednosti „manje snalažljivih ljudi“ …
Ili čak i nas samih…
Jer ukoliko ne gledamo na taj način…
Onda smo i mi isti… kao pomenuta „gospoda i profesionalke“…
Oni ljudi koji nikad ne menjaju mišljenje…uglavnom više vole sebe nego istinu…
I teško da ćemo biti racionalni I mudri ukoliko naše stavove zasnivamo na razmišljanju iz prošlosti…na postulatima iz detinjstva…pravilima iz puberteta…i željama iz adolescencije…
Kada je realnost bila sasvim drugačija…ali kada smo to bili I mi sami…
Neko bolji…pa razoren ranim mrazevima…
Neko gori…pa oplemenjen ranim prolećem…
Ko će ga znati?
Gluv čovek uvek misli da su oni koji plešu ludi…
Ali ponekad neko nauči jezik znakova…
Poraste mu mozak…
Počne da oseća…
I uspe da progleda…
Na primer…
Momak koji je dvadesete proveo u paničnom stahu da ne dobije neželjenog naslednika…u nekoj od brzosagorevajućih afera…krajem tridesetih…bi se obradovao I crnčetu…samo da mu se prezime završava na ić…da time pobeđuje besmrtnost…I da ima koga da uči dvokoraku I građenju pod košem…ili tajnim sastojcima za eskalaciju vatre u grudima nekih novih devojčuraka…
Devojka koja je svoje dvadesete provela odbijajući svaku iole nepristojnu ponudu sa potpuno časnim namerama…znate onim iskonskim…krajem tridesetih…u nesrećnom braku…ili razvedena…ili sama…danima leži u krevetu…premerava plafon tužnim očima…I maltretira ogledalo sa naredbama da joj ispravi bore…I razmišlja šta bi sada dala za jedan koketni komentar…jedan isprazni kompliment…da ne pričamo o pozivu…onog blesavog I bezperspektivnog Jovana…s kojim joj uopšte ne bi bilo žao tih bora…napravljenih stalnim osmehivanjem…
U postkoronarnoj jedinici…svi proklinju cigarete…I masnu hranu…I fizičku neaktivnost…I nerviranje oko para…
Slobin fan…pa Tadićev…pa Vučićev…polako shvata da je sistem tako napravljen da smo mi tu zbog njih…a ne oni zbog nas…I postaje zakleti opozicionar…odnosi TV u podrum…prestaje da kupuje novine…miri se sa rodbinom I komšijama… I mašta o demonstracijama…kojih se gnušao…postaje “Ponosni Strani Plaćenik”…
Princ provincije…miljenik malograđanštine…postaje prosjak u Metropoli…I Građanin Sveta…jer shvata da ne može bez pozorišta…staza za rolere…strafte sa nepoznatim ljudima…I bez širine…koliko u ulicama …toliko u glavama…
U svakom slučaju…ne treba biti preoštar prema sebi…
Samo budale I mrtvi ne menjaju nikada mišljenje…
Mudri ljudi to rade stalno…
Kada se realnost promeni…
Ili im se produbi pogled kojim je mere…
Žene se…
I razvode…
Počinju zdravo da žive…
Idu na demonstracije…
I sele se… na neki njihov jug…
Jer…
Nema većeg zatvora od robovanja primitivnosti, zatucanosti, malograđanštini, uskosti I gluposti…ni boljih čuvara od sujete, licemerja I lažnog ponosa…
I iz tih okova čovek mora pobeći…
Ukoliko želi da bude srećan…
A najbolji način za to je razmišljenje po principu “sada I ovde”…
I to je najbolja brana iracionalnosti…
I vrhunski spas od gluposti…
I svakako da nema boljeg odgovora na jeftinu provokaciju “promenio si se”…
Od…
“Hvala, nadam se da je tako”…
Kako postati srećan?
Neobično često pitanje u porukama koje svakodnevno dobijam na ovoj stranici…
Valjda su ljudi navikli na instant rešenja i poruke sa Pinka i šarenih časopisa…
Vračare, čarobnjake, tarot majstore, Baba Vange i treće oko…
Pa misle da je to pravi put…da će im neko nešto reći i da će posle tih reči postati instant srećni…odmah i zauvek…
Ponekad me je pomalo sramota… ali mi je zato uvek neprijatno da kažem…da ja to vrlo često ne znam ni sam…ni za sebe…
A kamoli da odgovorim nekome o kome ne znam ništa…ni ko je…ni šta je…ni gde je rastao…ni ko ga je vaspitao…ni ko su mu uzori…ni čega se plaši…zbog čega je iskompleksiran…ni kako živi…ni koga voli…ni šta želi…ni šta ga je pre činilo srećnim…a šta ga sada frustrira…ma ni koja mu je omiljena pesma…kad gosti odu…
I onda nemam drugi izgbor…no da na to pitanje od milion dolara i potencijalnu Nobelovu nagradu za medicinu (za onoga ko tačno odgovori)…odgovorim podjednako širokim odgovorom…
Da je najlakše postati srećan ukoliko shvatimo da smo mi sami odgovorni za našu sreću…APSOLUTNO NIKO DRUGI…
I da prestanemo da tražimo izgovore i opravdanja i krivce…zašto nešto ne možemo…i zašto nešto nemamo…i fokusirano se na ono što imamo…
I shvatimo da je san bez posvećenosti, truda i rada ustvari samo fantazija, a ne realnost…da nema prečica…i da taj put ne može niko preći umesto nas…
I da se…ukoliko nam neko obeća da će to uraditi umesto nas…samo treba okrenuti i bežati koliko nas noge nose…
Da život možemo zamisliti kao neku super realističnu predstavu (tragikomediju, možda?) koju posmatramo iz prvog reda nekog baš dobrog pozorišta…i da time amnestiramo sebe od odgovornosti za komad…i budemo prepušteni na milost i nemilost sudbini…glumcima i režiserima…opsenama…svetlostima reflektora…i lažnim emocijama…(kao eto mi smo se lepo obukli i došli…prošetali crvenim tepihom…seli…pa šta bude….da bude…videćemo na kraju…kako je, u stvari, bilo)
Ili da shvatimo da smo naš život ustvari mi sami…u kapetanskoj uniformi…i onim fensi rey bankama…na deset hiljada metara…za kokpitom…i onim bezbrojem prekidača…i potpunom odgovornošću…
I za pad…
Ali, Boga mi…
I za let…
Ka vrlo dalekoj i egzotičnoj destinaciji…
Gde ćemo…
Baš mi…
LIČNO…
Biti srećni…
Šta je u kratkim crtama REBT (Racionalno Emotivno Bihejvioralna Terapija), psihoterapijski pravac kojim se ja bavim?
Oblast psihoterapije tokom 50-ih godina postala je bogatija za još jedan psihoterapijski pravac kognitivno-bihejvioralne orijentacije. Albert Ellis osmislio je novi, integrativni pristup koji je nazvao REBT (racionalno emotivno bihejvioralna terapija). Zasnovan na tvrdnji koju je formulisao grčki filozof Epiktet, da “ljudi nisu uznemireni događajima samim po sebi, već svojim viđenjem tih događaja”, REBT uzima u obzir kako emocije, tako i kognicije i ponašanja klijenta. Ne čine nas srećnim, uznemirenim ili zabrinutim situacije koje nam se dešavaju u svakodnevnom životu, već način na koji mi posmatramo te situacije . Od načina na koji razmišljamo zavisi način na koji ćemo se ponašati i osećati.
Teorijske postavke
Teorijske pretpostavke na kojima počiva praksa REBT najviše se tiču odnosa mišljenja, emocija i ponašanja. Osnovno teorijsko pitanje nije ZAŠTO tako postupaju, nego KAKO da pomognu sebi da postupaju racionalno. Ljudi mogu da misle o svom mišljenju tako da je zadatak da prepoznaju svoje samo-poražavajuće misli i da ih MENJAJU.
Nekoliko naizgled jednostavnih principa leži u osnovi REBT psihoterapije:
˚ Osećamo se onako kako mislimo, odnosno naša uverenja u najvećoj meri određuju naše emocije.
˚ Mi smo odgovorni za naše emocije i ponašanja, što znači da sebe uznemiravamo pogrešnim načinom razmišljanja, koji možemo da promenimo, samo ako smo motivisani za promenu. Naši emocionalni poremećaji potiču od naših nekonstruktivnih uverenja.
˚ Naša uverenja se mogu menjati, a ako posledica menjanja našeg razmišljanja, tj. uverenja promeniće se naša osećanja i ponašanje.
Šta je to ABC model?
Osnovni princip promene u REBT-u podrazumeva rad na promeni svojih nekonstuktivnih uverenja, što za posledicu ima promenu emocija i ponašanja. ABC model predstavlja osnovni radni okvir u REBT terapiji, tzv. ABC model u kome A predstavlja aktivirajući događaj (situaciju), B -naša uverenja koja su u vezi sa datim aktivirajućim događajem i C – ponašanja i emocije koje doživljavamo u toj situaciji. REBT nas uči da događaj sam po sebi ne utiče automatski na naša osećanja i ponašanja, već da ona zavise od načina na koji smo ih mi obradili, tačnije od naših uverenja. Ukoliko su naša uverenja konstruktivna (racionalna) za posledicu ćemo imati konstruktivna, samopomažuća osećanja i ponašanja, dok će posledica nekonstruktivnog razmišljanja (iracionalna uverenja) biti nekonstruktivne i samoosujećujuće emocije i ponašanja.
U skladu sa ABC teorijom izveden je zaključak kako su ljudska bića u velikoj meri sama odgovorna za stvaranje sopstvenih emocionalnih smetnji i poremećaja. Jedno od važnih pitanja je i to kako se emocionalni poremećaj održava. On se potkrepljuje iracionalnim rečenicama koje osoba neprestano govori sama sebi. Pošto, po Elisu, mi uglavnom osećamo onako kako mislimo, poremećene emocionalne reakcije kao što su depresija i anksioznost uzrokovane su i održavane samoporažavajućim sistemom uverenja koji se sastoji od konstruisanih i internalizovanih iracionalnih uverenja.
Filozofski principi
REBT neguje pre svega praktičan pristup rešavanju problema. Umesto da klijent i terapeut provode vreme na terapiji pokušavajući da steknu uvid i razumeju na koji način su iracionalna uverenja klijenta evoluirala i kako su tu evoluciju oblikovala ranija životna iskustva, kako odnosi sa značajnim osobama, REBT se usmerava na sagledavanje mogućih rešenja, na akciju i na praktične korake koje osoba treba da preduzme kako bi ostvarila željeni cilj.
Ciljevi
REBT se razlikuje od drugih psihoterapija po tome što ne stavlja naglasak na istraživanje prošlosti, već se fokusira na promenu trenutne procene, mišljenja i ponašanja, u odnosu na sebe, druge i uslove pod kojima ljudi žive.
Osnovni cilj u REBT-u jeste navesti klijente da ispitaju i promene neka od svojih najosnovnijih uverenja, naročito ona koja dovode do smetnji i poremećaja. Terapeutov zadatak se uglavnom sastoji u otkrivanju i napadanju iracionalnih, samoporažavajućih i nerealističnih verovanja i njihovo zamenjivanje racionalnijim, logičnijim i funkcionalnijim načinima mišljenja.
Terapijski odnos
Terapeut radi na tome da kod svojih klijenata razvije interesovanje za sebe samog, interesovanje za druge ljude, samokontrolu, toleranciju, fleksibilnost, prihvatanje neizvesnosti i obaveza, logično mišljenje, izlaganje riziku, veću toleranciju na frustraciju i odgovornost za sopstvene teškoće i poremećaje.
REBT terapeut je izuzetno aktivan, demonstrativan, ali i konfrontirajući. Elis je insistirao baš na takvoj upotrebi snažne, direktne komunikacije kojom se klijent navodi da odustane od iracionalnih ideja kojima sam sebe sputava. Baš zbog toga što je REBT vrlo konfrontativan i direktan, ne mora biti dobar izbor za sve klijente. Nekome će direktivan pristup REBT terapeuta biti previše agresivan.
Terapeut bezuslovno prihvata klijenta kao pogrešivo ljudsko biće, ali ne pokazuje previše topline zbog rizika da ne potkrepi uverenje da “me drugi moraju prihvataiti, voleti, da mi moraju pomoći“, (što može biti srž emocionalnog poremećaja). Između terapeuta i klijenta postoji ravnopravan i saradnički odnos. REBT svoj repertoar intervencija dosta bazira i na humoru. Iskustvo REBT terapeuta ukazuje na to da ovakav metod rada pogoduje najvećem broju klijenata u rešavanju njihovih emotivnih i psiholoških problema.
Jedna od važnih karakteristika ovog pravca jeste što terapija ne traje dugo, ali je vrlo intenzivna.
Primena
REBT se uspešno primjenjuje za pomaganje ljudima sa veoma različitim kliničkim i nekliničkim problemima, a u najvećoj meri se koristi za terapiju depresije, generalizovanog anksioznog poremećaja i fobičnih poremećaja.
REBT se takođe koristi za podsticanje ličnog razvoja i samoaktualizacije (ostvarivanje ličnih potencijala). Sadrži detaljne principe (kao što su prosvećujući interes za sebe, samoprihvatanje, preuzimanje rizika) koji mogu biti upotrebljeni za pomaganje ljudima u razvijanju funkcionalnije filozofije življenja i ponašanja u skladu sa njom. Sve češće se koristi za veću efikasnost na radnom mestu.
Zaključak
REBT je sveobuhvatan pristup pomaganja ljudima da promene svoje disfunkcionalne emocije i ponašanja, pokazujući im kako da postanu svesni svojih uvjerenja i stavova koji stvaraju ova neželjena psihička stanja, i kako da promene ova disfunkcionalna uverenja i stavove. Proces promene je edukativan, tako da omogućava klijentima da pomažu sami sebi čak i kada je formalna terapija završena. Ovaj samopomažući aspekt REBT-a predstavlja jednu od najvećih snaga terapije usklađene sa zahtevima savremenog društva. Uz učenje klijenata kako da upravljaju svojim životima, REBT terapeuti koriste brojne terapijske tehnike, uključujući razumevanje životne filozofije svojih klijenata, emocionalno saosećanje i strategije rešavanja problema.