Prestrašno…
I prekrasno…
Kako to već samo život ume da uredi…
Marta Gonzales…
Primabalerina njujorškog baleta…
U penziji…
I Alchajmerova bolest…
U punom obimu…
I trenutak kada se nakon ko zna koliko dana neprozirne magle…rupa u sećanju…praznine…strahova i ničega odjedanput uz zvuke poznate muzike u njenu svest probija sećanje na ono što je zaista bilo važno u njenom životu…i na ono što je ona suštinski i bila…
Prestrašno je što ne znamo ko će od nas možda imati sličnu boljku i muku…
Prekrasno je što možemo odabrati šta je to čega bismo mi želeli da se setimo…
Makar i na trenutak…