
„Oni koji se pitaju da li je čaša do pola puna ili do pola prazna gube iz vida činjenicu da je čaša dopunjiva.“
Nepoznati autor

„Oni koji se pitaju da li je čaša do pola puna ili do pola prazna gube iz vida činjenicu da je čaša dopunjiva.“
Nepoznati autor
Mala pošta na glavnoj autobuskoj stanici u Beogradu…
Tri šaltera…tri govornice…50 kvadrata sveukpno…
2. Januar 2017…oko dva popodne…
On ima oko 75 godina…
Ima prastari mantil…pantalone…i još starije cipele…
Ima onu kapu…što jedino penzioneri i hipsteri nose…neurednu sedu kosu…brkove…naočare sa debelim oknima…posledično orgromne oči…i džemper…koji se oblači kad, iz nekog razloga, nema više grejanja u stanu…
Ulazi u poštu…i ljubazno pita radnicu…da li još uvek rade govornice…i da li može da telefonira…
Radnica…bez trunke emotivnog investiranja…odgovara da može…
On ulazi u središnju govornicu…vrata se ne mogu u potpunosti zatvoriti…i započinje razgovor…
Priča glasno…kao i svi oni koji baš i ne čuju dobro… tako da poštom odzvanjaju reči…
„Dobar dan…Ilija ovde…samo sam želeo da vam čestitam Novu Godinu…i da vam kažem da mi je mnogo žao…što me Niko od vas nije nazvao…da čestita…niti došao da me poseti…mnogo vas volim…živi i zdravi bili…voli vas Deda“…
Odsečno prekida…kao što smo svi nekada radili…u ono doba…skupih sekundi…
Čuje se kratak uzdah…i zvuk spuštanja slušalice na onaj metalni jezičak…
Vrata se otvaraju…
On izlazi…
Dostojanstven…kao da se ništa nije desilo…ubeđen da mi pojma nemamo kakva se drama odvijala iza nesrećno zatvorenih vrata od govornice…i pod njegovim mantilom…
Pita radnicu koliko je dužan…
Plaća…ljubazno se zahvajuje…čestita praznike i polako odlazi…
Radnica i ja gledamo za njim…zaleđeni…
Razmišljam…
Ko ga je zaboravio?
Šta li im je skrivio?
Ili nije?
Koga sam ja zaboravio?
Koga iz ovih stopa trebam pozvati… da iskažem Zahvalnost…Ljubav…ili Poštovanje…
Ima li još nade da se situacija popravi?
Srećom…pa mi imamo telefone u džepu…poruke… i mejlove…sto čuda…
Eto neke koristi i od njih…
A i tek smo na drugoj stranici…od ovogodišnjih 365…neispisanih…
Sreća pa još uvek ima sasvim dovoljno vremena da se napiše Roman koji oplemenjuje Dušu…koji je Melem za Ranu…i koji, svakoga, ko ga pročita…učini boljim čovekom…ili mu makar malo olakša…
Lampa…ili sveća…pero…ili tastatura…papir…ili laptop…su samo okolnosti…i uzgredne sitnice…
Koje ne odvajaju…dobrog Pisca…od lošeg…
Za razliku od Ljubavi…
Ona je…oduvek…Sasvim Drugačija Priča…
Kada se izdvajate iz mase, uveć ćete biti na meti onih koji su nezadovoljni sami sobom…
Sreća je da to nije vaš problem…
Jedino ako mislite da vas svi ljudi moraju voleti…
Što je potpuno nezrelo…i iracionalno…
Jer mnogi ljudi ne vole ni sebe…
Pa kako bi onda uopšte i mogli Vas…
Još ako živite njihove snove…
Aproksimirajte neprijatnost i frustraciju i agresiju u kontaktu sa njima…
Jer…
Morate biti svesni da su svi oni negativni … prepotentni…maliciozni…neosetljivi…bezobrazni…i bezobzirni ljudi…samo duboko duboko nesrećni…
I da im baš zbog toga…i trebamo oprostiti…
Jer…
Ukoliko znamo da je neko sa kojim će jedna osoba provesti najviše vremena u životu…upravo ta osoba sama…zamislite koliko je njima teško…i kakva je to muka…pravi Pakao…
Ali je prava sreća da smo mi odgovorni samo za nas…
Kakvi ćemo biti…
Ili kakvi cemo… upornim radom na sebi…postati…
Tako da…
Pažljivo birajte društvo ![]()
Kada nekoga isečem iz svog života…to ne znači da ga mrzim…to jednostavno znači da Ja poštujem Sebe…
Neizdrž…
Ili Niska Frustraciona Tolerancija…
Taj…većini nas…dobro poznat osećaj…Nemogućnost Uzdržavanja…ni trenutak više…od instant zadovoljstva…ili momentalni beg od neprijatnosti…
Onaj milisekund kada kažemo…
Sada moram da spavam sa ovom devojkom…
Sada moram da pojedem ovaj kolač…
Sada moram da popijem nešto…
Sada moram da osetim zadovoljstvo…
Sada mora da mi se desi nešto uzbudljivo…
Sada mora da prestane neprijatnost…
Taj fenomen nemogućnosti da istolerišemo i najmanje odlaganje zadovoljenja naših želja… koje su vrlo često sasvim ok i ljudske…se upravo i nalazi u korenu mnogih psihopatologija sa kojima se čovek od vajkada nosi…
Promiskvuiteta…Gojaznosti….Alkoholizma….Narkomanije…Raznoraznih Hazarderskih Ponašanja…Gluposti učinjenih iz dosade…
Dva su uzroka tom Neizdržu…
Dugotrajna frustriranost u ostvarivanju želja…manjak seksa…nepravilna ishrana…nedostatak opuštanja…manjak zadovoljstava i uzbuđenja…dugotrajna neprijatnost…
Ili…Pogrešno Kalibrisana Očekivanja…razmaženost…razmišljanja da se život sastoji isključivo iz lepog i prijatnog…nezasluženo uživanje…bez uravnotežavanja u suprotnom…u trudu i radu…život mimo principa…“bez crne bela ne vi vredela“…
I Dva su Puta ka pobedi u toj iskonskoj borbi…
Teži je… da ste rođeni kao / ili da postanete Stoik…upregnete snagu svoje volje…ukrotite svoje želje…i nagone…potrebe…sublimirate ih u nešto pristojno…tako da uzdržavanje od zadovoljstava postane vaš životni princip…što mogu samo retki…i dosadni…
Ili da završite jedan od najznačajnijih životnih fakulteta…da se naučite Hedonizmu…dugoročnom…i umerenom…
Da umesto klinca…postanete Gospodin…
Da naučite da se hranite i trenirate…da postanete Vitki Gurman…
Da izučite seksualnost…vašu i vašeg partnera…kvantitativnom i kvalitetnom vežbom…inovacijama i prepuštanjem…otklonom od lažnog morala…i predrasuda…malograđanštine…i jeftine pornografije…da postanete Ljubavnik…vašoj supruzi…ili devojci…ili simpatiji…
Da pijete…kao da ste rođeni na Mediteranu…i kao da tamo usporeno… lepo i dugo živite…a da se nikad ne napijete…da ste imuni na posvinjavanje…(uz dužno poštovanje toj plemenitoj…ni krivoj ni dužnoj… živuljci)
Da se zabavljate…dok vas ono…sramotno ali pametno…ne zaustavi…
Da shvatite da umerenost…nije isto kalibrisana za sve poroke…i da ponekad podrazumeva potpuno uzdržavanje od nekih…kao što su droga ili kocka…
Da oplemenite vaš život…vama važnim…novim i bitnim stvarima…hortikokulturom…ultimajt fajtom ili astronomijom…nečim što je Baš Vama uzbudljivo…i u čemu se pronalazite…
Da postanete Majstor Življenja…
Doktor za Hedonizam…
Jer…
Zaista nema većeg umeća od toga…
I u zabludi ste…
Ako mislite da su se Osvedočeni Majstori Tog Zanata…sa tim znanjem rodili…
Oni su jednostavno učili na svojim greškama…
I usvajali sopstvene principe…
Da bi…u jednom trenutku…postali Majstori Balonarstva…
Spretni Vozači Balona na Vruć Vazduh…
Uvek na pola puta…
U levetiraju između pada…na Zemlju…u potpunu dosadu i lagano umiranje…i Život bez Života…
I implozije na velikoj visini…u Preteranosti…sa posledičnim padom u Nisko…

Kada boli – osmotri !
Život pokušava da te nauči nešto..
Anita Krizzan.

Hrana je najčešće zloupotrebljavan lek za anksioznost…
Vežbanje je najneiskorišćeniji antidepresiv…
„Električna sijalica nije nastala stalnim unapređivanjem sveća“
Oren Harari
Iliti…
Prestanite pucketati…sagorevati…dok vam fitilj lagano dogovoreva…i vaš plamen se polako gasi…
Pobunite se…
Promenite…
Bež’te koliko vas noge nose iz Zone Komfora…
Velika je to Mrtvačnica za Snove…
Napravite sebi postepeno novu realnost…
Igralište za vaše novo Ja!
Zasvetlite!
I…
Obasjajte svet vašim prisustvom…