Архиве аутора: ptbalu293

Janne Robinson

Odavno me nešto nije ovako oduševilo…

„Ovo je za žene koje zabole.

Žene koje se prve skinu gole, zavijaju na mesec i skaču u more.
Žene koje piju previše viskija, ostaju budne prekasno i imaju seks onako iz dubine duše.
Žene koje znaju da nisu kurve jer uživaju u seksu, već ljudska bića sa zdravim seksualnim apetitom.
Žene koje će vas pitati za ono što žele u krevetu.
Ovo je za žene koje traže neumornu radost; one koje znaju kako da se smeju celom dušom.
Žene koje razgovaraju sa strancima jer nemaju straha u srcu.
One koje nose „noćnu šminku“ ujutru ili nemaju maskaru.
Žene koje znaju svoju vrednost, koje čvrsto stoje na nogama i riču u svojoj briljantnosti.
Žene koje se ne plaše da kažu muškarcu da joj se nosi iz srca ako ne poštuje njeno srce.
Ovo je za žene koje nose vojne čizme sa ukrašenim suknjama.
Žene koje psuju kao vozači kamiona.
Žene koje žestoko krive ljude koji ih uznemiravaju ili im čine nepravdu.
Žene koje preokreću rodne norme i lažna ograničenja i žive da vode uspešne kompanije, dajući „muškarcu“ šansu da nešto postigne.
One koje ne smatraju svoj uspeh komplimentom samo zato što imaju vaginu.
Žene poput Glorije Stajnem, koja je, kada joj je rečeno: „Želimo pisca, a ne ženu. Idite kući“, nastavila da piše.
Ovo je za žene koje piju kafu u ponoć i vino ujutru i izazivaju vas da to preispitate.
Za žene koje otvaraju vrata muškarcima i dovoljno su samouverene da im se vrata otvore.
Koje koriste „ne“ da bi služile sebi.
Kojima nije stalo do toga da udovolje svetu i rade slatko šta žele.
Za superheroje – samohrane majke koje rade tri posla da bi uspele. Pozdravljam vaše otporne, ambiciozne ličnosti koje prati lepršavi plašt.
Ovo je za žene koje se bore za ono što vole i ne gube vreme živeći onako kako im društvo nameće da treba da žive.
Žene koje stvaraju divlje, neuravnoteženo, žestoko i munjevito ponekad.
Žene koje znaju kako da budu zauzete i znaju kako da čvrsto stoje na zemlji i da se utemelje.
To su žene koje želim oko sebe“

Janne Robinson

Zero sum game

Jedno od ogromnih životnih pitanja je dilema da li je Zaljubljenost u stvari Zero Sum game…
U teoriji igara…Zero-Sum (nultozbiran) odnos je situacija u kojoj dobitak jednog učesnika u potpunosti odgovara gubitku drugog…
To znači da je ukupan zbir dobitaka i gubitaka svih učesnika jednak nuli…ne dolazi do stvaranja novih vrednosti…već se samo vrši preraspodela postojeće količine….
I to ne mislim u smislu da uzimamo jedni od drugih…i na ono da „tako je to ljubavi…sve se osim tuge deli“…
Nego da početna sreća…ushićenje i radost koju iskusimo…u 3/4 a možda realnije i u 7/8 slučajeva bude kasnije naplaćeno razočaranjem…tugom i bolom koji nam sleduju kasnije…kad Vatra samo ugasne…i ostane samo Pepeo…
I tu se ne zna šta je gore…
Da l’ da nas neko uopšte i ne zavoli…
Ili da nas zavoli pa da ga razočaramo…
Ili da on nas uopšte ni ne čačne…ili nam brzo dosadi…ili upornim greškama izgubi privilegiju da ga uopšte i hoćemo…
Pravo je pitanje da li Zaljubljenost uopšte vredi?
Ja mislim da vredi…
Iz nekoliko razloga…
Najpre…
Kakav je to život bez toga…
Divno je brodu u luci…ali nije on za to stvoren…
Drugo…ako navežbamo mantru da smo u našem filmu glavni junaci upravo mi…onda tu prvu fazu ushićenja možemo potrošiti za lepršanje i za naša najveća dostignuća…uostalom pola su Umetnosti i Sveta stvorili Zacopani Zanesenjaci…u krajnjem slučaju i za guštanje i iskonsko uživanje u lepoti života…u tim malim čarobnim trenucima koji posle postaju divne uspomene…i često ih spominju moji pacijenti koji umiru kada kažu nešto u fazonu „eto…šta je tu je sada…a kako je meni doktore bilo lepo onomad u Dubrovniku…da mi je da još samo jedanput osetim to ushićenje“…a fazu razočarenja i odbacivanja kao motivaciju…jer ni u čemu se ljudi više ne razlikuju no u tome kako reaguju na neuspehe i poraze i odbacivanje…da li se predaju ili ustaju…to jest…da li na gubitke i poteškoće reaguju destrukcijom ili konstrukcijom…i ako sam na nešto ponosan kod sebe…to je što sam ja u stvari jedna ogromna Mazga…i što ako me neko ili nešto neće ja me brate hoću…o još samo kako…imam čitav moj život da to i dokažem…makar sve ovo lepo i važno što sam u njemu stvorio…i iskoristiću tu bol i tugu kao malu nuklernu elektranu za moj rast…i porašću…i postaću za mrvicu bolji i  lepši…najpre sebi…a takav kasnije uvek budem jako privlačan…i svima drugima…
I na kraju…nek je i 1/16…ili 1/1600 razmera…
Nije ni to malo…
Jednom će upaliti…
Jednom će preći u Ljubav…
Čvrsto verujem u to…
A to je već Igra sa sasvim neograničenom mogućnošću dobitka…

Strazbur

Kakve lepe vesti…
Izabran sam sa još 30 mladih evropskih psihijatara za prvu Leadership Akademiju Evropske Psihijatrijske Asocijacije koja će se održati u septembru ove godine u Strazburu…
Taman imam vremena da smršam do tad…
Valja se uvući u ono moje odelo za baš velike prilike…
Prošli put sam se na slici sa Evropljanima osećao kao polarni medved koji je video da se pingvini grupno slikaju za animal planet…pa stao i on sa strane…
Ali biće bolje ovaj put…
O kako se samo radujem…
Ne dijeti… 😉
Druženju…povezivanju…učenju i širenju vidika…
I ravnanju sa najboljim…
Ništa me profesionalno više ne raduje…

Smirenje

Razmišljam ovako lagan…smiren…radostan i ispunjen nekom divnom lepršavom energijom koju uvek imam kad sam na godišnjem odmoru…kako ovaj život možda i nije tako loš…
I kako za sve što nas muči i čega se bojimo ipak postoji kakvo takvo rešenje…
Najbolji lek za strah od smrti je dobro proživljen život…u skladu sa sopstvenim vrednostima i smislom…
Za smrt voljenih činjenica da smo imali priliku da ih volimo…makar neko vreme…jer šta je uopšte i alternativa…da budemo bezbedni od tuge i bola…ali da nikad nikoga ni ne zavolimo…što mi svakako deluje kao neuporedivo gora opcija…
Za ljubavne jade ona drevna francuska izreka da se stara ljubav najbolje leči novom ljubavlju…i ideja da su ti divni osećaji ipak generisani u nama samima…u našoj duši i telu…a da je povod za njihovo lučenje promenjiv i sasvim neekskluzivan…
Za siromaštvo ideja da ćemo i to moći da preživimo…mi privilegovani već i jesmo…i ništa nam pravo da vam kažem nije falilo…i da su najvažnije i najvrednije stvari na svetu ipak sasvim besplatne…
Za sramotu ideja da ipak nismo ništa posebno…i da se automatski ni ne može ništa zbilja strašno oktriti o nama…što nije sasvim ljudski…i što se u istoriji čovečanstva nikad pre nije otkrilo o nekome…
Za gubitak časti i ugleda ideja da za sve što radimo možemo sebe pogledati u ogledalo…čak iako nije baš sve sasvim potpuno ispravno…ali da smo mi sami ipak mirni sa tim…(ili što bi jedan od mojih divnih drugova rekao „makar me DB nikad neće navatati na gomili sa muškarcem…“ )
Za gubitak slave…pozicije i moći ideja da smo vredni čak i kada sve to nemamo…
Za dosadu to da je zbilja bogohulno da u ovako šarenolikom i spektakularno lepom univerzumu ne možemo pronaći nešto zanimljivo…zabavno i inspirišuće…
Za sitne životne problemčiće deja da se sve na kraju ipak nekako reši…pre ili kasnije…
I da nema toliko velike životne muke koja se uz prijateljstvo…osmeh…šegu i kreaciju ne može prevazići…
Za uobičajne životne frustracije stoički kalibrisana i visoko podignuta lestvica tolerancije na frustraciju…jer nije ni poenta da čovek baš sve što poželi i dobije…i da sve bude savršeno…već da mu malo treba da bi bio srećan…
I na kraju za neumitnu prolaznost ideja da smo ga živeli baš onako kako treba…da smo slavili život…i uzeli od njega sve ono divno i sjajno što on nudi…da smo se zabavili…i da smo uživali onako kako baš mi volimo…
Eto to me zaista smiruje…
Činjenica da…iako na prvu ne deluje tako…i život zaista nekad zna da bude ozbiljan protivnik…Smisao…Ljubav…Osmeh…Kreativnost i Uživancija ipak pobeđuju…

Kupaći

Bilo mi je baš simpatično kada mi je skoro prijateljica koju baš jako volim…Srećnica i po genetici…i po odgoju…i po tome za kakav se život sebi izborila…a ponajviše po tome gde živi…jer bukvalno sa svoje terase može uskočiti u More…samo onako uzgred rekla…
„Nama Kupaći ovde traju kratko“…
Sećam se kako mi je to odmah bilo fascinantno…
I baš nekako divno kao činjenica…
Kako lep problem…
Kakva slatka muka…
Pogotovo ako se hranite tako da će vam svaki stajati baš vrhunski…
I pomislih…
Kako su potrepštine koje ja najbrže trošim u svom životu u stvari one maramice za plakanje u savetovalištu…koje kupujem na džak svakog prvog u mesecu…jer kakva je to uopšte i psihoterapija bez suza na pocetku…a osmeha i smirenja na kraju…
I razmišljam kako je to možda i najvažnije pitanje…za sve nas…
Kako to treba da živimo?
Sa kim?
I gde?
Kako bismo…baš onako iz dubine duše…mogli biti ponosni na to na šta smo u svom životu potrošili najviše vremena i novca?
Hvala Mila na sjajnoj Mustri za Dolce Vitu…
Najbolja si…

Zona smrti

Zona preko osam hiljada metara nadmorske visine na Mont Everestu se naziva Zonom Smrti…
Jednostavno…iznad te visine količina kiseonika u vazduhu je toliko mala…da ljudsko biće ne može da preživi u dužem vremenskom periodu…
I zato je to u stvari jedna velika grobnica…i nebrojani alpinisti su tu izgubili svoje živote…
Iako mi je jedna od životnih želja da vidim bazni kamp Mont Everesta uživo…koji se nalazi na nekih pet hiljada metara visine…i pruža veličanstven pogled na Himalaje…sve preko toga je suviše rizično…i opasnost uveliko prevaziliazi lepotu i ugođaj koji će čovek iskusiti…
Makar po mom ukusu…i pogledima na svet…
Mada bi dušmani rekli da je zaista smešno što o tome uopšte i pričam a obično hukćem kao parna lokomotiva kad krenem da se penjem na drugi sprat do stana… 😀
Setio sam se toga juče kada sam seasnu za seansom razgovarao sa klijetnom i klijentkinjom koji su me ubeđivali da je činjenica da se upravo guše od manjka kiseonika….sve ih boli…smrzavaju se… nemaju snage da naprave nijedan jedini korak i samo bi seli tu i plakali i čekali da umru… krivica uslova za život koji pružaju njihovi lični Mont Everesti…a ne toga što su se oni sami doveli na tu visinu…i izabrali da budu baš na njoj…i na toj planini…
A nije tako…nisu ti njihovi izabori partnera-Mont Everesta ništa krivi…
Znali smo kakvi su i koliko su opasni i problematični i kad su tek krenuli da se zaljubljuju u njih…
I posle prvih sto crvenih zastavica…
Pričao sam ja…pričali su im i prijatelji i porodica…svi mi kojima su bile mnogo hladnije glave…
A znali su to i oni…
Ali kao da zaljubljeni ikada ikoga i slušaju…
Oni su se vazda i fokusirali na lepotu i uzbuđenje tih visina…
I na taj predobar osećaj koji imaju dok se penju…i dok osvajaju visine…i po planinama ali i po ljudima…
I detinju ideju da će se ti smrtonosni uslovi nekako promeniti i ublažiti kad se baš oni lično popnu na njih…
A neće…
Nikada neće…
I nema sad kukanja…
Šta je tu je…
Sad je potrebno da se kako znaju i umeju nekako spuste dole…
Da preteknu…
I da kako tako prežive…
Ili da ih transportujemo na sigurno na nosilima…
Ili ove u najgorem stanju i helikopterom…direktno u bolnicu…dok se ne oporave…
Pa će biti bolje sledeći put…
Ljutiti se na neku barabu ili kučku sa kojima smo odlučili da budemo zaneseni njihovom lepotom a uprkos opasnostima koje nose…je isto što i ljutiti se na Mont Everest što nije blaži…nežniji i ne pruža bolje uslove za život…kad se već uveliko popnemo na njega…
Nikad i nije bilo do njih…
Uvek je do nas…
Jer što bi se iko i penjao na Himalaje…
A živi na par sati kolima od svih onih Jadranskih Lepotica…
Velebita…Biokova…Durmitora i Lovćena…
A da ne kažem i od onog Pogleda na Bokokotorski zaliv…
Najlepšeg na svijet…
Iznad onih kotorskih serpentina…
Gde se jedino i može umreti od Lepote…
Miline…
I Radosti…
Od vrlo dražesnog a sasvim bezopasnog…
Što uvek u zivotu i treba birati…
Ukoliko želimo da nas smatraju mudrim…
I da nam bude sasvim lako i uobičajno da budemo srećni…

Šank

Sećam se kao da je juče bilo tog razgovora sa specijalizacije…
Sedeo sam u sobi za specijalizante na Odeljenju za lečenje bolesti zavisnosti…i Profesorka mi je rekla da bih mogao…ako nemam ništa drugo da radim…da porazgovaram sa Đoletom…da ću dosta naučiti…
Đole je bio sredovečni čovečuljak…60 kilograma sa sve krevetom…sasvim jasno i na prvi pogled…i po očima i po osmehu iz familije Dobričina…vlasnik jedne od onih malih Birtija…u koje se obično silazi par stepenika niže za ulice…i visinski i životno…i legenda što i tog dela Beograda odakle je…što i odeljenja za lečenje alkoholizma…gde se po rečima Profesorke „leči“ još od kad je ona bila na specijalizaciji…
Jedan od onih ljudi koje svi znamo…
Miran…tih…povučen…blag…i uvek sa osmehom…koji nose samo najtužniji ljudi…
Nikad se nije ženio…
Nije imao dece…
Tata mu je bio isti kao i on…
Od njega je nasledio i birtiju i sklonosti…
Mama mu je umrla rano…sigurno ne od radosti i lepog i mirnog života…
Nikad nikom zlo nije naneo…
Osim…kako to obično i biva kod takvih ljudi…sebi…
I sećam se tog trenutka…dok sam sedeo na stolici pored njegovog kreveta…gledao njegovu dokunentaciju i shvatio analizirajući te proklete brojke iz njegove laboratorije…da Đole baš i neće još dugo…i da se jetra nakon 30 godišnje natčovečanske borbe sa alkoholom jednostavno predala i digla ruke…i konačno izgubila bitku…kad sam ga pitao – „I dobro kako ste sad? Kako vam je?“
A Đole se zagledao u daljinu…onim pogledom koji uvek imaju pacijenti koji znaju da je kraj blizu i rekao – „Pa doco znaš kako…alkohol mi je sve uzeo“…sa nekom setom i tugom u očima…što mi je bilo sasvim logično u tim okolnostima…ali opet i sa nekim neobičnim mirom i prihvatanjem neminovnog…nakon čega se to isto lice sasvim neočekivano ozarilo i nasmešilo i samo su potekle kao lavina reči sa njegovih usana…
„Ali je PUNO I DAO…
Voleo sam tu svoju Birtiju…
Voleo sam da stojim iza tog šanka…kao da upravljam nekom svemirskom letelicom…
Voleo sam da ugošćujem sve te ljude…
Propalice i akademike iz tog mog kraja…
Voleo sam sav taj grohot…sve te šale koje nikom treznom nikada ne bi bile smešne…ali smo mi uvek umirali od smeha…i imali neki svoj jezik i interne šale…i način humora…i provoda…
Voleo sam da pojačam tu našu muziku oko ponoći…
Voleo sam sve te žene koje su tu dolazile…
Nisam naravno hteo nijednoj da upropastim život time što bih je oženio…ali sam puno njih baš znao da usrećim ovako na kratko…a znale su i bogami i one mene doktore…eh čega je sve tu bilo…
Voleo sam tu večitu mladalačku atmosferu…u kojoj se sve sme…i nema nikakvih teških priča…mračenja…niti odgovornosti…
Pa dobro…
Tridedet godina sam tu ostavio…
Šta sad hoću više…
Šta je tu je…
Bila je to jedna sjajna Vožnja…“
Sećam se kako sam samo ostao zaleđen…
I kako mi je samo prozujala kroz glavu ona divna Hipokratova misao stara preko dve hiljade godina koja kaže da „pre no što počneš nekoga da lečiš prvo ga pitaj da li je spreman da se odrekne onoga što ga je razbolelo“…
I pomislih…
Kako sam nakon tog razgovora shvatio nekoliko stvari…
Ko sam ja da nekome sudim zbog načina na koji je odabrao da živi…dok god nikoga drugog ne ugrožava…što je muški i čovečno…
I da nikad ne treba nekoga lečiti ako samo mi želimo da to lečenje uspe…a ne i taj neko…
I na kraju…
Kako su alkohol i život slični…
Na kraju će nam svakako uzeti sve…
I daće nam sasvim sigurno našu porciju ružnog i bolnog i teškog….
Ali kako je baš zbog toga i od presudne važnosti da i mi od njega uzmemo ponešto…
Malo osmeha…
Malo ljubavi…
Malo strasti…
Malo uživanja…
Malo provoda…
Malo lepog…
Malo ludih noći…
Malo radosti…
Čisto da bude makar i malčice pošteno…
I fer…
I približno jednako na kraju…
I čisto da bismo i mi mogli mirno da pođemo dalje…
Čika Đole…nek ti je laka zemlja…i nek ti je lepo sad za nekim Gornjim Šankom…
Nek su tu i dalje tvoja tri najbolja ortaka…
Duhovita i draga…
I neka prelepa simpatija kojom si sasvim opčinjen…
I koju pokušavaš da nasmešiš i oduševiš…
Nek muzika trešti…
Nek se nazdravlja…
I nek je grohot svuda oko vas…
Hvala za edukaciju…
U pravu je bila moja profesorka…ne može se psihijatrija iz knjiga naučiti…
Kad stignem gore…
Znam tačno gde ću na kafu i rakijicu…
Čuvajte mi mesto… 😀

Ružičasti tarifni paketi

Dok gledam potpuno ludo zaljubljeni par koji sedi na stolicama preko puta mene…dok na gejtu čekam let koji će me sa Čudesnog Primorja vratiti za Beograd…pade mi napamet rečenica mog druga koji kaže da si postao bogat onog trena kada nova količina novca koju bi imao ne bi aposolutno ništa promenila u pogledu toga kako živiš i kako se zabavljaš…
I razmišljam kako je to dobra definicija jer trenutno na aerodromu nema nikoga bogatijeg od njih dvoje…
Niti ikom treba manje nego njima…što tu definiciju i čini toliko dobrom…
Nje u teksas šorčiću i crnom topu sa belim tufnama…sa dugim…izvajanim i preplanulim nogama prebačenim preko njegovog krila…koje on neprestano mazi…i na svakih par trenutaka je malo po malo ljubi u golo rame iz porodice najlepših…i tako tu okolo po vratu i ključnim kostima…dok se ona meškolji…smeši i sasvim vidno i sa ove razdaljine ježi…dok sva musava njupa neke nepoznate kinder čokoladice…
I zamišljam…
Kako je to isto celi vikend…vrlo povoljno…neprestano radio ispod najobičnijeg suncobrana u maloj kamenoj uvali…dok piju ledenu travaricu iz obližnje birtije za lokalne mornare…gde će posle jesti „Šta Ima Danas“ po principu onog starog fazona koji važi i za rakiju…jesi li ikad pio i jeo u lošem bič baru…jesam…i kako je bilo-odlično…
Pa nastavili popodne na žardinjeri kafića koji gleda na Zalazak Sunca uz prošeko…i sada već i njene usne koje u toj kombinaciji uvek postanu željne…
I uveče ispred bara u kome nije bilo mesta…ali kao da njima i puno treba…osim možda malog Parapeta na koji će sesti…čisto da imaju gde da odlože čaše kad se grljenje…milovanje i ljubljenje posle ponoći odvrnu na max…
I zamišljam kako im je i soba verovatno bila malena ali kako im je i to bilo sasvim previše…jer njih dvoje obično po krevetima zauzimaju baš malo prostora jer su obično maksimalno isprepletani…koliko anatomije to dozvoljavaju…kao neke Zacopane Hobotnice…osim kad se on probudi u pola noći…i pokusava…još uvek opijen od te vraške kombinacije Usne/Bijelo Vino da razluči šta je java a šta san…i malčice se odalji na svoj deo bračnog kreveta…i potom pola sata gleda u širem planu nju lepu kao san kako onako damski hrče…više duboko diše…i sav taj fascinantni kontrast…belog čarsava i jastuka…njene potamnele kože…i malenog plavog šorčića u kome spava…mislim u čemu jedino spava…i misli se u sebi ****-ću e bravo ti ga majstore…konačno i tebe da krene…dobra je ova 2025-ta baš…
I zbilja…
Nema na ovom aerodromu nikoga bogatijeg od njih…
A bogami i šire…
I niko ne zna bolje sa tim glupavim Šarenim Papirićima od njih dvoje…
I nikome oni nisu bili neznačajniji ovaj vikend nego njima…
O kakva dva Mala Bogataša…
I Skorojevića…
Kakve dve Izbeglice iz besmisla materijalnog…površnog…i efemernog…
I mislim se…
Živeli Ružičasti Tarifni Paketi…koji sve postave na svoje mesto…
Pravo je pitanje kada ćemo ih i mi ostali uplatiti i obnoviti?
Ne vidim bolji odgovor na to pitanje…
Od juče…
Ako ne od tad…
Onda svakako od sad odmah…
Od ovog trena…

Tržište

„Ne mogu nigde da nađem momka/devojku“ zvuči potpuno isto kao i „Ne mogu nigde da nađem radnika“…
Obično je praćeno onim „Niko danas više neće da bude u vezi/neće da radi“…i „Nema više nigde dobrih prilika…ni momaka ni devojaka…a ni radnika“…
A u stvari nije tako…
Problem nikad i nije u momcima/devojkama…niti u radnicima…
Ko postane Dobra Prilika od firme…
Ko ponudi dobre uslove…
Ko poštuje i uvažava…
Ko shvati da su radnici tu došli da ostvare svoje snove a ne tuđe…
I da samo poremećen i nesposoban čovek ostaje dugo tamo gde mu je loše i ružno…
Ko omogući plodno tlo da nečiji potencijal u potpunosti može procvetati…i ko se autentično raduje tom cvetanju i zajedničkom ubiranju Plodova…koje se potom pošteno i u skladu sa zaslugama dele…
Ko ima sasvim logična pravila i u početnoj selekciji…a pogotovo u tome ko napreduje po hijerarhijskoj lestvici privilegija i prava…a kome će se uljudno zahvaliti i prekinuti saradnja…ukoliko krši jasno iskomunicirana pravila…
I ko je fleksibilan…optimističan i aktivno prisutan na tržištu prilika…
Nikada neće imati problem…
Ni u poslu…
A što je mnogo važnije…
Ni u ljubavi…

Besmrtna pesma

Mene često pitaju…onako po službenoj dužnosti…“Doktore…kako treba živeti?“…
Kao da ja znam odgovor na to pitanje…
Ali znam ko zna…
Čudesni i neprevaziđeni Mika Antić…
Evo sasvim jasnog Uputstva za sve nas…
Iz „Besmrtne pesme“…koja to zaista i jeste…

„Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.
2.
A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budes odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.
3.
Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znas, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su pocetak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.
4.
Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.“