Архиве аутора: ptbalu293

Andric

Volim onu Andrićevu da nisu svi ljudi rđavi kao što to rđav čovek misli…
Takođe nisu ni svi dobri…koliko to misle deca i psi…
Ljudi su samo ljudi…
Sivi…pogrešivi i nesavršeni…
Nama preostaju tri stvari…
Da sebe opravimo…da dobacimo do makismuma našeg potencijala upornim radom na sebi…zalivanjem dobrih delova nas…i orezivanjem loših koji će pojavljivati u svima nama…
Da navežbamo pčelinji pogled umesto muvljeg…
I da dobro proberemo i okružimo se Ljudima Cvetovima koji mirišu…donose lepotu i spas…pored kojih je nekako uvek lako biti srećan i nasmešen…
Ko to uspe…
Imao se rašta i roditi…

Potražiti pomoć

Baš mi se dopalo pitanje koje nam je juče postovio divni Profesor Julian Beezhold iz Londona – „Šta je najhrabrija stvar koju naši pacijenti rade?“…
Naravno…mi smo kao grupa od trideset psihijatara iz cele Evrope imali barem sto različitih odgovora i ideja…utrkivali se u kreativnosti…dubini i oštroumnosti naših odgovora…no odgovor je zbilja samo jedan…
I toliko potresno jednostavan…
„Izgovorili su nekome da nisu dobro i da im je potrebna pomoć“…
Koliko istinito…
Koliko važno…
Koliko spasonosno…
I koliko je samo važno da svi zajedno  promenimo tu užasno primitvnu…zatucanu… glupu i ružnu paradigmu da nekoga kome je teško u duši smatramo slabićem…
Da li je to neko kome se pokrenuo kamen u bubregu?
I da li on treba da se krišom previja od bolova u svojoj kući da „ne bi ispao slabić“ ako ode do bolnice?
Naravno da ne…
I naprotiv…
I mada se bubrežna kolika smatra jednim od najjačih bolova koje čovek može iskusiti…pouzdano znam da su neke duševne patnje čak i bolnije…
Ogromno je pitanje da li ćemo ikada i biti u poziciji da ih potpuno iskorenimo…
Zato je i važno da promenimo ono što je mnogo lakše promeniti…a to su predrasude…neznanje…ograničenost i glupost…
A ko zna…
Možda će baš to spasiti nekoga koga mnogo volimo…
Možda će baš to spasiti i nas…

Tetka

Sećam se kao da je juče bilo…šoka koji sam doživeo sa 12 – 13 godina kada su nam na košarkaškom kampu na Kopaoniku rekli da ćemo sledećih sedam dana koristiti samo ruku koja nam nije dominantna…i kako će nam ova glavna…u mom slučaju desna…biti zavezana za telo…i kako ćemo pored toga nositi neke čudne kačkete koji vam stoje u ravni brkova…kako ne bismo mogli da vidimo loptu dok je driblamo…
Ja vama ne mogu da opišem pogibilju na prvom treningu…
Mislim da sam tek treći dan preveo loptu sa koša na koš…bez da mi udari u nogu ili da izađe u aut…i da me ne pogodi u glavu lopta od nekog mog druga kome je isto tako spala…dok se borio sa kačketom i kanapom oko tela…
Ali posle nekoliko dana…kad se mozak navikao…i kad smo se vratili sa planine…svi smo bili makar za 30 % bolji košarkaši…
Bukvalno mi taj osećaj da mogu da posmatram igru…i da je čitam i da imam dve ruke nikada nije prestao…
Urezalo mi se to…
Zato me je i dirnulo maločas kad mi se javila pacijenktinja koja je imala pravi pravcati Karambol prošlog vikenda…
Ono sve po redu…
Nekoliko životnih udaraca iz sve snage u nos…
Manjak podrške i potpuna psihofizička iscrpljenost…
Ludački osećaj praznine…i odbačenosti…
Mržnju prema sebi i svemu na ovom svetu…
Potrebu da se kazni i urniše…jer je ona za sve kriva…
I onda sve po redu…alkohol…prejedanje…povraćanje…samopovređivanje i razmišljanje o tome da je najbolje da prekrati sebi muke…i oslobodi svet od jednog tako bezvrednog i nikakvog ljudskog bića…
U ponedeljak smo se na pregledu dogovorili tri stvari…
Da će piti lekove koje sam joj propisao…sva tri…bespogovorno i na vreme…
Da ćemo je hospitalizovati ako mrak prevlada i ne bude mogla više…da bi je zaštitili…od nje same…dok joj ne bude dobro…
I da će…iako misli da je to glupo i da ne zaslužuje…sledećih nedelju dana tretirati sebe kao nekoga koga mnogo voli…da će u svakom trenutku nedoumice šta da uradi…postupiti onako kako bi posavetovala svoju sestričinu koju obožava…
Zato me je i obradovala poruka od maločas…
„Uspelo je…ovo je bila najbolja nedelja u ovoj godini…nije više mrak…nastavljamo dalje…radi ono sa sestričinom…kida Tetka“…
Čudo je mozak…
Ako sam ja naučio da driblam bez gledanja levom…
I neko sa zlom genetikom i još gorim odrastanjem da se možeš čuvati čak iako nisi u tom trenutku ponosan na sebe…i odnositi se prema sebi kao prema nekome koga voliš…čak iako to u ovom trenutku još uvek ne osećaš…
Zamislite šta je još sve moguće?
Ako bismo pokušali i provežbali…
Ako bismo dali mozgu šansu da se navikne…
A da ne kažem da je sutra ponedeljak…
Pa pridružite nam se…
I dobrodošli…

Zahtevi

Postoji jedan vrlo jednostavan i egzaktan način da procenimo da li su naši zahtevi spram suprotnog pola realni ili ne…
A to je da li i mi lično te iste zahteve ispunjavamo…
Dakle…ako zahtevamo od našeg budućeg hipotetičkog partnera da je jako lep… zgodan…sposoban…bogat…duhovit…pametan…razuman…hrabar…veran…čestit…pošten…spektakularno sjajan u krevetu i ovako baš dobar kao čovek…da li smo i mi sami to isto?
Ako jesmo…onda vam ovaj post verovatno ni ne treba…možda će biti potrebniji neki koji objašnjava kako rasterati udvarače i kako od njih deset izabrati pravog…
Ako nismo…
To je sasvim ok…
Rešenje je vrlo jednostavno…
Umesto da se fokusiramo na to što nas ti divni neće…
Okrenimo fokus ka sebi…
Shvatimo da smo svi mi vrlo nesavršene i promenjive kreacije…
Večiti Work In Progres-i…
I zaputimo se u smeru koji vodi ka osobinama koje su nama lično veoma važne…i koje jako vrednujemo kod drugih ljudi…
Krenimo na put koji je obično jako naporan…dugotrajan i težak…ali koji se svakako na kraju isplati…
I postanimo Divni…
Obično je to i najkraći i najlakši put da postanemo srećni…
Dugo mi je trebalo da shvatim da ona stara „rodi me majko srećnu pa me baci u đubre“…važi i kasnije…
I da mi sami sebe možemo učiniti Srećnicima…
Kako me to samo raduje…
Kakva je to samo supermoć…

Deca

“Deca se u disfunkcionalnim porodicama osećaju odgovornim za probleme svoje porodice, ali i za rešavanje njihovih problema. U osnovi postoje tri načina na koje deca pokušavaju spasiti svoje roditelje: tako što su nevidljiva, tako što su loša ili tako što su dobra.”
Robin Norvud

Lovac i plen

Jedna od najlepših katakteristika muško ženskih odnosa je činjenica da je muskarac u poziciji Lovca od trenutka kada spazi neku ženu koja mu se dopada pa sve do onog trenutka kada konačno uspe da je osvoji…
Od tog momenta će mu veoma brzo postati jasno da je sve vreme u stvari bio samo dobro odabran Plen…
Kako mi je to samo lepo i zabavno…
Živela ta večita Igra između polova…
Pa nek pobedi najbolji…

Duško

U moru svih tih fensi škola…edukacija…radionica i novotarija za decu mnogi roditelji zaborave onu antologijsku Duškovu da – „Deca moraju imati nekoga ko će ih voleti bez razloga i bez uslova“…
Nema važnijeg porodičnog nasledstva od čvrstog i nepokolebljivog saznanja da smo voljivi…da zaslužujemo ljubav…i da smo dovoljni eto baš takvi kakvi smo…
Da je neko ponosan na nas…eto tako što smo njegovi…ni zbog čeg drugog…
Veće brane psihopatologiji od toga prosto nema…

Ironman

Jako mi se dopala reklama za Ironman takmičenje u Beogradu…meni potpuno nezamisliv fizički napor gde takmičar treba da ispliva 3.8 kilometra…potom odvoza biciklom 180 kilometara i na kraju istrči maraton od 42 kilometra…
Sve jedno za drugim…
Zbilja nezamislivo naporno…
Dakle na reklami piše datum i mesto održavanja…
I ispod velikim slovima…
BEZ IZGOVORA…
SAMO ZAVRŠI…
Kako moćno…
Kakva lepa paradigma za život…
Ponekad je za moje pacijente i klijente to i jedini mogući preostali način…
I apsolutno ništa drugo nije važno…
Želiš nešto…
Stalo ti je jako…
Nezamislivo je i neverovatno teško…
Ne kukaj…
Samo uradi to…
Kako znaš i umeš…
Samo stigni gde si naumio…
Makar i puzeći…
A ako ću biti potpuno iskren i sam sam svoje najvažnije životne uspehe baš tako postigao…
Neću nikad biti Ironman zvanično svakako…
Teško bi to išlo uz ovu medveđu građu…
Ali ovako amaterski u mojim ličnim trkama sam to odavno…
I tek se spreman da budem u još većim i važnijim…
Pa izvol’te…
Pridružite nam se…
Dobrodošli…
I srećno…
Jedna od najlepših karakteristika života je da je osećaj sreće koji osećamo kada nešto ostvarimo direktno proporcionalan količini čekanja…truda i odricanja koju smo uložili da bi to nešto dobili…
Veličanstveno mi je i poetski to nekako pravedno…
Ozbiljna je to privilegija…
Da možemo sami sebi odabrati koliko ćemo biti srećni…
Na osnovu toga koliko smo i koliko dugo spremni da se borimo…
Ko god je to smislio…
Bravo mu ga…

Janne Robinson

Odavno me nešto nije ovako oduševilo…

„Ovo je za žene koje zabole.

Žene koje se prve skinu gole, zavijaju na mesec i skaču u more.
Žene koje piju previše viskija, ostaju budne prekasno i imaju seks onako iz dubine duše.
Žene koje znaju da nisu kurve jer uživaju u seksu, već ljudska bića sa zdravim seksualnim apetitom.
Žene koje će vas pitati za ono što žele u krevetu.
Ovo je za žene koje traže neumornu radost; one koje znaju kako da se smeju celom dušom.
Žene koje razgovaraju sa strancima jer nemaju straha u srcu.
One koje nose „noćnu šminku“ ujutru ili nemaju maskaru.
Žene koje znaju svoju vrednost, koje čvrsto stoje na nogama i riču u svojoj briljantnosti.
Žene koje se ne plaše da kažu muškarcu da joj se nosi iz srca ako ne poštuje njeno srce.
Ovo je za žene koje nose vojne čizme sa ukrašenim suknjama.
Žene koje psuju kao vozači kamiona.
Žene koje žestoko krive ljude koji ih uznemiravaju ili im čine nepravdu.
Žene koje preokreću rodne norme i lažna ograničenja i žive da vode uspešne kompanije, dajući „muškarcu“ šansu da nešto postigne.
One koje ne smatraju svoj uspeh komplimentom samo zato što imaju vaginu.
Žene poput Glorije Stajnem, koja je, kada joj je rečeno: „Želimo pisca, a ne ženu. Idite kući“, nastavila da piše.
Ovo je za žene koje piju kafu u ponoć i vino ujutru i izazivaju vas da to preispitate.
Za žene koje otvaraju vrata muškarcima i dovoljno su samouverene da im se vrata otvore.
Koje koriste „ne“ da bi služile sebi.
Kojima nije stalo do toga da udovolje svetu i rade slatko šta žele.
Za superheroje – samohrane majke koje rade tri posla da bi uspele. Pozdravljam vaše otporne, ambiciozne ličnosti koje prati lepršavi plašt.
Ovo je za žene koje se bore za ono što vole i ne gube vreme živeći onako kako im društvo nameće da treba da žive.
Žene koje stvaraju divlje, neuravnoteženo, žestoko i munjevito ponekad.
Žene koje znaju kako da budu zauzete i znaju kako da čvrsto stoje na zemlji i da se utemelje.
To su žene koje želim oko sebe“

Janne Robinson

Zero sum game

Jedno od ogromnih životnih pitanja je dilema da li je Zaljubljenost u stvari Zero Sum game…
U teoriji igara…Zero-Sum (nultozbiran) odnos je situacija u kojoj dobitak jednog učesnika u potpunosti odgovara gubitku drugog…
To znači da je ukupan zbir dobitaka i gubitaka svih učesnika jednak nuli…ne dolazi do stvaranja novih vrednosti…već se samo vrši preraspodela postojeće količine….
I to ne mislim u smislu da uzimamo jedni od drugih…i na ono da „tako je to ljubavi…sve se osim tuge deli“…
Nego da početna sreća…ushićenje i radost koju iskusimo…u 3/4 a možda realnije i u 7/8 slučajeva bude kasnije naplaćeno razočaranjem…tugom i bolom koji nam sleduju kasnije…kad Vatra samo ugasne…i ostane samo Pepeo…
I tu se ne zna šta je gore…
Da l’ da nas neko uopšte i ne zavoli…
Ili da nas zavoli pa da ga razočaramo…
Ili da on nas uopšte ni ne čačne…ili nam brzo dosadi…ili upornim greškama izgubi privilegiju da ga uopšte i hoćemo…
Pravo je pitanje da li Zaljubljenost uopšte vredi?
Ja mislim da vredi…
Iz nekoliko razloga…
Najpre…
Kakav je to život bez toga…
Divno je brodu u luci…ali nije on za to stvoren…
Drugo…ako navežbamo mantru da smo u našem filmu glavni junaci upravo mi…onda tu prvu fazu ushićenja možemo potrošiti za lepršanje i za naša najveća dostignuća…uostalom pola su Umetnosti i Sveta stvorili Zacopani Zanesenjaci…u krajnjem slučaju i za guštanje i iskonsko uživanje u lepoti života…u tim malim čarobnim trenucima koji posle postaju divne uspomene…i često ih spominju moji pacijenti koji umiru kada kažu nešto u fazonu „eto…šta je tu je sada…a kako je meni doktore bilo lepo onomad u Dubrovniku…da mi je da još samo jedanput osetim to ushićenje“…a fazu razočarenja i odbacivanja kao motivaciju…jer ni u čemu se ljudi više ne razlikuju no u tome kako reaguju na neuspehe i poraze i odbacivanje…da li se predaju ili ustaju…to jest…da li na gubitke i poteškoće reaguju destrukcijom ili konstrukcijom…i ako sam na nešto ponosan kod sebe…to je što sam ja u stvari jedna ogromna Mazga…i što ako me neko ili nešto neće ja me brate hoću…o još samo kako…imam čitav moj život da to i dokažem…makar sve ovo lepo i važno što sam u njemu stvorio…i iskoristiću tu bol i tugu kao malu nuklernu elektranu za moj rast…i porašću…i postaću za mrvicu bolji i  lepši…najpre sebi…a takav kasnije uvek budem jako privlačan…i svima drugima…
I na kraju…nek je i 1/16…ili 1/1600 razmera…
Nije ni to malo…
Jednom će upaliti…
Jednom će preći u Ljubav…
Čvrsto verujem u to…
A to je već Igra sa sasvim neograničenom mogućnošću dobitka…